Pišemo kriminalističku priču

NIJEMI SVJEDOK

Napisao: Hrvoje KOVAČEVIĆ

....

Lastan odjednom shvati da Dragec razumije o čemu on i Večera razgovaraju. Sjedi između njih dvojice i zabrinutim očima promatra onoga koji govori. I čeka da njih dvojica nekako riješe njegov problem.

Nakon te spoznaje Lastan zaključi da je priča u kojoj se našao jezivija nego što je dotad mislio. Istina, Dragec je pametan pas, ali je ipak samo pas. Dječaku su se naježile dlačice na podlakticama iako je stajao pred zgradom u kojoj živi od rođenja, u društvu Večere s kojim je išao u vrtić i susjedova psa, lijepog mješanca srednje veličine. Mekano, adventsko predvečerje bilo je prošarano pahuljicama prvog snijega koje su tiho promicale ispred uličnih svjetiljaka.

– Dragec je morao vidjeti ubojstvo svojeg vlasnika – objavi Večera.

– Zašto ubojice nisu ubili i psa? – nastojao je Lastan pronaći nelogičnosti u teoriji svojeg prijatelja.

– Zašto bi ga ubili?

– Zato da mi sada ne stojimo tu iznad njega i razmišljamo što je moglo snaći gospodina Ivana Zvonimira Koščaka.

– Fućka se njima za naše razmišljanje. Što im možemo?

– Možemo otići na policiju i reći da je gospodin Koščak nestao.

– I? Što onda? Stavit će ga na listu nestalih, skupa s deset-dvadeset tisuća drugih, i nitko se neće ubiti tražeći ga, ali će zato mafijaši ubiti nas zato što njuškamo tamo gdje ne smijemo. Zbilja, zašto tebe uopće muči pitanje što je snašlo Koščaka? Pas se očito izgubljen muva oko zgrade već dva dana i od svih stanara to muči samo tebe.

– Zbog Drageca – slegne ramenima Lastan.

– Mhm… Razumijem. Dolazi Božić, pa smo odjednom postali osjećajni. Doduše, ti si i inače takav. Imaš sposobnost izabrati kao životni cilj nešto posve besmisleno. Ti nemaš pojma što je život!

„Nisam smio Večeri ispričati što me muči”, pomisli Lastan. Ne samo što ga je opteretio teorijom o ubojstvu nego ga sada još i vrijeđa. Inače, baš je Večera bio taj koji mu je davno, tek su bili krenuli u školu, prišio nadimak Lastan. I to bez veze. Večera je svojeg prijatelja prepoznao u stripu Ivice Bednjanca u Modroj lasti koju je tada čitala njegova starija sestra. Samo, mladi je istražitelj plavokos s naočalama, pa je sličan drugom junaku, Geniju, a ne Lastanu. Večera je jednostavno pobrkao likove.

Istina, ima Večera i osobina zbog kojih se isplati biti mu prijatelj – ljudi se vole družiti s njim. I, što je još važnije, cure se vole družiti s njim. Da je Lastan stajao sam pred zgradom, Lana bi mu tek odzdravila, nehajno, bez zastajkivanja. Ovako, kad je ugledala Večeru, Lana im je prišla i obratila im se (više Večeri nego Lastanu):

– Vas dvojica razmišljate o posvajanju ovog psa?

– Ime mu je Dragec – obavijesti je Lastan. – I ima vlasnika, gospodina Ivana Zvonimira Koščaka.

– A, znam! – uskliknu Lana nakon što je pomnije promotrila psa. – Koščak je onaj smrknuti tip koji živi sam na trećem katu.

– Živio je – ispravi je Večera. – Prije dva dana ubili su ga mafijaši i njegovo tijelo sakrili u svježi beton na nekom gradilištu.

– To je samo Večerina teorija – požuri se objasniti Lastan. – Činjenica je da Dragec već dva dana očito traži gospodina Koščaka, a njega nema. U ova dva dana zvonio sam mu već petnaestak puta…

– Petnaest puta?! Blago tebi kad imaš vremena za takve gluposti!

– Što tebe muči? – smjesta se zainteresira Večera.

– Posvadile su me s najboljom prijateljicom.

– S Grozdanom?! Ma nemoj! Pa tko te posvadio s njom?

– Neke zavidne gadure. Sam Bog zna što su joj sve lagale da sam govorila. Grozdana mi je jutros poslala zlokobnu poruku. Od jutros razmišljam što mi je činiti, ali nemam ideje. Evo, pogledaj…

Lana pokaže Večeri ekran svojeg mobitela. Lastan se primakne pa se zagleda i on. Na ekranu je pisalo: „Ispeci pa reci.” Dok je Večera kimao glavom s izrazom lica koji je jasno pokazivao koliko je problem gadan, plavokosi je dječak zapazio ono što je djevojčici i njegovu prijatelju očito promaknulo.

– Uz poruku je stigla i fotka.

– Kakva fotka?! – iznenadi se Lana.

– Moraš ovdje kliknuti da bi je vidjela – uputi je Lastan.

Nakon što ga je djevojčica poslušala, na ekranu se pojavi fotografija prekrasnog kolača. Ona je poruka sada dobila sasvim drukčiji smisao.

– Božićni kolač! – uskliknu Lana. – Kako sam blesava! Jučer mi je Grozdana obećala da će poslati recept, a ja sam na to potpuno zaboravila! Lastane dragi, hvala ti! Kako da ti se odužim?

– Odi na internet pa uguglaj „Ivan Zvonimir Koščak” – nakon jednostavnog rješenja Lanina problema Lastanu je sinulo što je propustio u rješavanju Dragecova.

Lana je još jednom kratko promotrila psa, ovaj put s očitom simpatijom, a onda počela tipkati po mobitelu. Pritom je bila pomalo neočekivano uspješna – već je za nekoliko trenutaka objavila što je otkrila:

– Ivan Zvonimir Koščak je inženjer medicinske radiologije. Jučer je držao predavanje na seminaru u Splitu.

– Prilično je aktivan za nekoga koga su ubili mafijaši – reče Lastan i pogleda Večeru, a onda se zamisli. – Čovjek mi ne izgleda kao netko tko bi zbog seminara izbacio psa na ulicu.

– Možda ga je dao u hotel za pse – primijeti Lana.

– Hotel za pse?! Toga ima?

– Kako ne. Ima i jedan u blizini. Drži ga moja tetka.

– Ma nemoj?! A da nazoveš tetku i zamoliš je da prebroji četveronožne goste? Možda joj jedan nedostaje.

I ovaj je put Lana poslušala Lastana. Osmijeh koji joj je tijekom razgovora s tetkom ozario lice bio je dokaz da je njegova pretpostavka bila točna. No odmah zatim djevojčica se naglo uozbiljila.

– Dragec je zbilja pobjegao iz hotela. Moja tetka stiže za nekoliko minuta, a vas dvojica nikom živom ne smijete spominjati njegov bijeg. Pogotovo morate šutjeti pred gospodinom Koščakom.

– U redu – spremno izjavi Večera. – Ta tajna ide sa mnom u grob.

– Tetka mi je obećala nešto sasvim posebno za Božić zato što sam joj našla izgubljenog Drageca – osmijeh opet ozari Lanino lice.

Lastan nije bio baš siguran da je Lana ta koja je riješila tajnu izgubljenog psa, ali mu nije padalo na pamet proturječiti joj. Samo se zagledao u tople, smeđe, pametne oči svojega susjeda i prošaptao:

– Sve će biti u redu, Dragec. Sretan ti Božić!

............................

■  PIŠEMO KRIMINALISTIČKU PRIČU U PET KORAKA

1. Na početku kriminalističke priče pisac stvara takozvani okvir za priču u kojem uvodi čitatelja u radnju pokušavajući ga zainteresirati za njezin sadržaj.

2. Opisujući nam razne neobične događaje koji čine zaplet, pisac kriminalističke priče želi nas još više zainteresirati za radnju i uvući nas dublje u priču kako bismo i sami počeli zamišljati što će se u njoj događati i, poput pravih detektiva, polako otkrivati uzroke pojedinih događaja.

3. Događaji u kriminalističkoj priči međusobno se slažu poput slagalice. Najprije nam je malošto bilo jasno, a sada već shvaćamo što se zapravo u priči događa, otkrivamo međusobnu povezanost raznih događaja koji su nam se činili neobičnima, povezujemo uzroke i posljedice u cjelinu. Slagalica poprima konačan oblik na vrhuncu radnje kriminalističke priče.

4. Peripetija, to jest obrat u radnji, nastaje kada se odjedanput, neočekivano, mijenja smjer radnje.

5. Kriminalistička priča počinje se raspetljavati. Pisac nas vodi prema raspletu u kojem će se napokon sve razriješiti. U raspletu kriminalističke priče nudi se rješenje zagonetke, to jest objašnjavaju se događaji, među njima se stvaraju konačne uzročno-posljedične veze, objašnjavaju se postupci likova, otkriva se njihov identitet… Čitatelj na kraju čitanja ima jasnu predodžbu o svim događajima koji su se u priči odigrali.

............................

ZADATAK

• Napišite kratku kriminalističku priču od dvije stranice teksta. Za to imate tjedan dana.

Dobro razmislite i prisjetite se svih koraka potrebnih za pisanje dobre priče. Nikako nemojte zaboraviti na slijed događaja kriminalističke priče: uvod, zaplet, vrhunac, peripetiju i rasplet.