Zemljoradnja nije 'izum' samo jedne neolitičke zajednice

Otkriće je pokazalo kako su se iste poljodjelske tehnike pojavile neovisno u različitim društvima, suprotno prijašnjoj pretpostavci da se zemljoradnja proširila iz samo jedne „kolijevke“.

Prijelaz od lovačko-skupljačkih k poljodjelskim društvima smatra se jedinstvenom i  najvećom ljudskom prijelaznicom nakon izlaska iz Afrike prije 200 tisuća godina. Dovelo je to do golemih promjena u društvu, uključujući promjene u prehrani, povećanju broja stanovnika, nastanku novih bolesti i, naposljetku, do onoga što smo danas.

O nastanku poljodjelstva žestoko se raspravljalo tijekom stoljeća. Jedna od ideja bila je da je poteklo od samo jedne zajednice – najvjerojatnije od drevnih neolitičkih Anatolaca – i da se odatle proširilo dalje prema Europi.

Međunarodni tim znanstvenika iznio je dokaze koji upućuju na to da ta tvrdnja ne odgovara istini. U članku objavljenom u časopisu Science izloženi su rezultati analize DNK-a iz kostura podrijetlom iz iranskoga gorja Zagrosa. Kosturi potječu iz doba ranih zemljoradničkih društava i vremenski su datirani u razdoblje od oko 8 tisuća godina prije Krista, što ih čini jednim od najstarijih ostataka neolitičkih ljudi na svijetu.

Znanstvenici napominju da su ti drevni ljudi gotovo sigurno izgledali drukčije te da su govorili različite jezike. Čini se kao da bismo trebali govoriti o „federalnom“ izvorištu poljodjelstva, smatraju oni.

Nalazi su pokazali su da se ta azijska populacija genetički razlikovala od prvih zemljoradnika iz egejskog područja i Europe. „Dosad se naširoko pretpostavljalo da su ti zemljoradnici potekli iz jedinstvene, genetički homogene populacije. Međutim, našli smo dokaze da su postojale velike genetičke razlike u tim ranim poljodjelskim zajednicama, koje  ukazuju na različito podrijetlo“, kaže jedan od autora članka Garrett Hellenthal.

Populacije su se razdvojile ranije, prije najmanje 46 tisuća. „Znamo da su se poljodjelske tehnologije, uključujući razne domaće životinje i biljke, pojavile diljem tzv. plodnog polumjeseca (područje današnjeg Iraka, Sirije, Libanona, Jordana, Izraela, Palestine, Egipta, jugoistočnih dijelova Turske i zapadnih dijelova Irana) bez nekog određenog središta“, naglašava suautor Mark Thomas. „Otkriti da je to područje bilo napučeno zemljoradničkim skupinama s izrazitim genetičkim razlikama bilo je uistinu iznenađenje.“

Znanstveni je tim također pronašao sličnosti između drevnih iranskih zemljoradnika i ljudi koji danas žive u južnoj Aziji; usporedbe radi, anatolski su zemljoradnici bliže povezani s Europljanima.

Stephen SHENNAN, jedan od suatora, poručuje da je njegov tim prvi put pokazao kako su različite zajednice u različitim dijelovima „plodnog polumjeseca“ došle do sličnih rješenja u pronalaženju uspješnog načina života u novim okolnostima nastalima koncem posljednjeg ledenog doba. [ IZ STRANIH MEDIJA | ibtimes.co.uk  ]