Vittorio Giardino: NO PASARAN

[ Piše:  Tomislav ČEGIR, prof ]  Podjednako je uočljivo da su se u ratnom žrvnju sukobile dvije suprotstavljene strane, vladine snage s pripadajućim ljevičarskim skupinama i pobunjeni desničarski nacionalisti predvođeni generalom Franciscom Francom.

Taj se rat na jugozapadnom rubu Europe sasvim opravdano smatra predigrom Drugoga svjetskog rata, a razloge za takvo mišljenje pronalazimo prije svega u kolebljivim stajalištima triju vodećih velesila versajskoga poretka – Velike Britanije, Francuske, pa i SAD-a. Tako su snagama druge španjolske republike pomogli tek Sovjetski Savez i međunarodne brigade sastavljene od svekolikih boraca protiv fašizma, a frankistima su izravnu pomoć pružale nacistička Njemačka i fašistička Italija.

Poraz republikanaca bio je neizbježan, a diktatura caudilla Franca od 1939. do 1975. godine desetljećima je gospodarski i kulturno izolirala Španjolsku, pa se ratno breme osjeća i u suvremenim razdobljima te države.

Važnost je Španjolskoga građanskog rata, međutim, nepobitna usprkos porazu republikanaca jer se na primjeru međunarodnih brigada i nekih njihovih glasovitih predstavnika zrcali društveno i kulturno-umjetničko uvjerenje o osobnoj slobodi pojedinca protiv ugnjetavačkoga fašističkog ustroja.

Prije svega književnici, podjednako romanopisci i pjesnici, a isto tako i slikari stvarali su djela o tom ratu bez obzira na to jesu li ga obrađivali samo kao izvanjski promatrači ili pak sudionici, a ne zaboravimo ni činjenicu da su mnogi ostavili čak i život u nemilosrdnom vihoru.

Popis umjetnika koji su tematski zadirali u Španjolski građanski rat tek je površan: Ernest Hemingway, John Dos Passos, Andre Malraux, Elias Canetti, Pablo Neruda, Federico Garcia Lorca, Pablo Picasso, Joan Miro… Dakako, i filmska se umjetnost vrlo brzo uključila u kulturna tumačenja ratnog sukoba, pa u rasponu od holivudske ekranizacije Hemingwayeva romana Kome zvono zvoni (izvornik 1941., ekranizacija 1943., redatelj Sam Wood) do nedavnih djela kao što su Tamo gdje su zmajevi (2011., Roland Joffe) ili Hemingway i Gelhorn (2012., Philip Kaufman) svjedočimo raznolikim prikazima početnoga antifašističkog sukoba s diktatorskim i totalitarnim težnjama nedemokratskih sustava i potiranja čovječnosti.

Pritom nema sumnje da strip nije često posezao za temom Španjolskoga građanskog rata. Ako su pritom i Prvi i Drugi svjetski rat opsežno razmatrani i u razmjerima devete umjetnosti, sukob se republikanaca i fašista na Pirenejskom poluotoku obrađivao rijetko, pa je trilogija Vittorija Giardina No pasaran, koja okuplja albume Povratak (1999.), Rijeka krvi (2002.) i Bez iluzija (2008.), dragocjena fikcijska rekonstrukcija povijesne građe. Središnji lik Maxa Fridmana nije nepoznanica u opusu Vittorija Giardina.

Dapače, još je 1982. godine bio junakom albuma Mađarska rapsodija, a tri godine poslije i albuma Vrata Orijenta. Fridman je bivši tajni agent koji se zatječe u europskim političkim previranjima 1930-ih, a upravo je Mađarska rapsodija Giardinu priskrbila ne samo čitanost u dvadesetak zemalja nego i niz prestižnih nagrada. I kada se možda i moglo učiniti da junaci poput Sama Pezza (još od kraja 1970-ih) ili Jonasa Finka (od 1991.) prevladavaju u stvaralaštvu toga vrsnog talijanskog autora stripova, Fridmanova revitalizacija u djelu No pasaran izniman je doseg u suvremenom povijesno-ratnom stripu i vrsno dostignuće u širim umjetničkim tumačenjima Španjolskoga građanskog rata.

Pritom nema nikakve sumnje da Vittorio Giardino fikcijsko strip-štivo stvara na temelju izrazito vjerodostojnog istraživanja koje obuhvaća svjedočanstva, knjige, fotografije i snimke iz tog razdoblja, pa je neupitna uvjerljivost stripa No pasaran.

Dakako, ne obuhvaća cijeli kronološki tijek rata, već je središnjica smještena u pretposljednju ratnu godinu, 1938., a protagonistova su često tjeskobna sjećanja tek nešto ranijeg datuma. Jasna je i geografska suženost na područje Katalonije, pogotovu Barcelone, a prostorni pomaci prema Fridmanovu prebivalištu Švicarskoj služe autoru kako bi suprotstavio mirnodopsko i ratno, čak i stvaralačko i destruktivno. Iako je pripovjedna okosnica ovoga stripa potraga Maxa Fridmana za ratnim prijateljem majorom Trevesom, uočavamo vrlo širok i izrazito bogat raspon raznorodnih likova i zbivanja te temeljitu raščlambu ratnog stanja, uzroka i posljedica sloma republikanske vojske i međunarodnih brigada, odnosno snaženja frankističkih reakcionarnih postrojbi. Nenametljivim autorskim postupcima Giardino precizno kritizira ne samo fašizam nego i komunizam, dakle ideološko nametanje Sovjetskog Saveza, a neće prezati ni od osude političkoga ili medijskog senzacionalizma i licemjerja kao opreke izvještavanju o istini. Preciznost karakterizacije važnih likova okidač je i za dublje čitateljevo uranjanje u građu stripa upravo zbog činjenice da se čitatelj ne veže samo uz središnje likove već može razumjeti i postupke likova negativnog predznaka. Kako je posrijedi i špijunski triler, jasno je da No pasaran cijelim tijekom, a pogotovu u završnici, izmiče očekivanjima.

Ujedno, s obzirom na to da je riječ i o posljednjoj godini prije početka Drugoga svjetskog rata, opaža se i širi europski kontekst snaženja totalitarizma, primjerice pogrom Židova tijekom Kristalne noći te neizravno i vrhunac politike popuštanja Velike Britanije i Francuske u Minhenskom sporazumu kojim je Čehoslovačka morala predati Sudete Njemačkoj.

Slikovna dramatizacija teksta u ovom stripu dokaz je velikog umijeća Vittorija Giardina. Realističan crtež i primjerena uporaba boja uvjerljivom su središnjicom variranja jezika stripa u kojem taj talijanski strip-autor zgusnutom rešetkom kadrova na svakoj tabli u čitatelja stvara dojam dinamike zbivanja u ratnom žrvnju.

Suženim bjelinama i naglascima na važnosti iscrtanog prizora Giardino je stvorio snažan dojam društvene i osobne neravnoteže, a iskaz ratnih strahota predznakom je izravne osude rata. Bogatstvo autorskog pristupa nepobitno osnažuju i tekstovni i slikovni materijali dostupni u integralnom izdanju stripa (hrvatsko izdanje objavila je izdavačka kuća Fibra 2013. godine) jer ne samo što su izravno svjedočanstvo o Španjolskome građanskom ratu nego sadržavaju i umjetničke pripreme za fikcijsku rekonstrukciju povijesne faktografije. I ne samo zbog netom navedenoga, sasvim je vidljivo da izniman strip Vittorija Giardina No pasaran barem djelomice može poslužiti čak i kao povijesni izvor, odnosno prije svega je opsežan uvod u mogućnost fikcijskog iščitavanja povijesnoga.

Dosljedan je to doprinos umjetničkom tumačenju tegobnoga Španjolskoga građanskog rata, rata u kojem antifašističke snage još uvijek nisu mogle zaustaviti nadiranje fašizma i potiranje demokratskih sloboda, a nema nikakve sumnje da se kvalitetom može mjeriti s nizom vrsnih književnih ili filmskih ostvarenja.

....................

O AUTORU

Tomislav ČEGIR rođen je 1970. godine u Zagrebu. Diplomirao je povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlen je kao profesor povijesti u Osnovnoj školi Jakovlje, te je filmski i strip kritičar.

O filmu i stripu piše od 1994. godine u raznim tiskovinama, na radiju i povremeno na televiziji. Koautor je knjige "Hrvatski filmski redatelji 1.", HDFK, Zagreb, 2009. (s Joškom Marušićem i Tomislavom Šakićem). Autor je knjige "Filmski prostori: Hrvatske rekonstrukcije američkog žanrovskog filma", HDFK, Zagreb, 2012.

Dobitnik je nagrade Vladimir Vuković za filmsku kritiku 2009. godine Hrvatskog društva filmskih kritičara.