Svrha je tih tekstova poticanje učenika na kritičko razmišljanje, razvoj njihove sposobnosti razlikovanja realnog i fikcionalnog u interpretaciji povijesti te osnovno povezivanje povijesti, geografije i likovne kulture, a sve to s pomoću zanimljiva pristupa stripu kao povijesnom izvoru.

LEGIONAR Dino Battaglia

 [ Piše:  Tomislav Čegir, prof ]  Strip-album Legionar talijanskog crtača i scenarista Dina Battaglie (1923. – 1983.) nastaje u drugoj polovici 1970-ih godina kao dio serijala Jedan čovjek, jedna avantura u izdanju znamenitog nakladnika Sergija Bonellija (autora tekstova za stripove Zagor i Mister No).

Bio je to serijal u kojemu su, u ukupno trideset naslova, bili okupljeni najpoznatiji talijanski autori tog razdoblja. Svaki je pojedini naslov, sa svojih 48 iscrtanih stranica, bio poseban. Zanimljivo je da u svima njima, sadržajem zemljopisno razasutim diljem svijeta, a kronološki određenim raznim razdobljima, pratimo jasan povijesni predtekst pustolovnog, ali često i ratnog žanra. Upravo na razmeđu tih triju sastavnica smjestio se i strip Legionar.

Njegova je radnja smještena u 1921. godinu, u alžirski dio Sahare, a prikazuje život i djelovanje jedne postrojbe Legije stranaca, postrojbe koja se u vrlo teškim klimatskim uvjetima neprestano bori protiv alžirskih boraca za slobodu od francuskoga kolonijalnog ugnjetavanja.

Nesumnjivo je značenje postrojba Legije stranaca u kolonijalnoj rasprostranjenosti Francuske u Africi, Aziji te tek nešto manje uočljivo i u Latinskoj Americi. Upravo zbog potrebe daljnjih osvajanja u Alžiru, Legiju je stranaca 1831. godine utemeljio kralj Luj Filip kao posebnu vojnu tvorevinu sastavljenu od stranih dobrovoljaca – koja djeluje izvan granica Francuske.

Kako je legionarima već zarana nedostajalo i žara i želje za francuskim „civiliziranjem” Alžira, Legija je vojnike počela tražiti i među lutalicama, odbačenima i pustolovima čija prošlost nije bila važna. No godine 1921., tri godine poslije krvava žrvnja Velikoga, odnosno Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.), jedinice su popunjavane i razočaranim francuskim vojnicima ili pak izbjeglicama, dezerterima, čak i kriminalcima.

Tako u Legionaru postoji dvojaka pripovjedna okosnica. U temeljnome tematskom sklopu pratimo, naime, djelovanje manje postrojbe Legije protiv alžirskih nacionalista, a u njegovoj nadgradnji susrećemo i odnos središnjega lika legionara Moreaua i nadređena mu časnika Desaya. Odnos koji seže do početnih godina Prvoga svjetskog rata i časnikova kukavičluka tijekom bitke zbog kojega su i protagonist i još četrnaest vojnika osuđeni na strogu zatvorsku kaznu od godinu dana.

U tom stripu ne možemo govoriti ni o kakvu romantičnom pristupu Legiji stranaca kakav se, primjerice, moglo susresti u američkoj kinematografiji između dva svjetska rata. Dapače, nesumnjiv je njegov realizam jer se ustroj Legije razmatra kao represivni čimbenik bilo kakva pokušaja alžirske dekolonizacije, odnosno kao jedan od bitnih čimbenika očuvanja francuskih kolonijalnih posjeda.

No, iako je ustroj represivna predznaka, većina je pripadnika, pa tako i protagonist Moreau, zapravo rezignirana i dužnost obnaša zbog očuvanja vlastita integriteta i života, a ne jedino zbog naredaba stožernika Legije. Nedvojbeni realizam Legionara jasno pokazuje i autorsko stajalište Dina Battaglie.

Autor zbog vjerodostojnosti iscrtane građe stripa namjerno rabi zapadnjačku perspektivu u kojoj su pripadnici postrojbe, pa i njihovi međusobni odnosi i vojno djelovanje srž, a alžirski nacionalisti po težnjama i načinu života njihova suprotnost. Kako u tom razdoblju predstavnici Legije zacijelo nisu ni razmišljali o razlozima dekolonizacijske borbe Alžiraca već samo o očuvanju teritorija, tako ni skupine sjevernoafričkih pobunjenika nisu prikazane na pojedinačnoj razini.

Dapače, autor ih promišljeno prikazuje kao odraz prirodnih sila, pa su sasvim skladno uklopljeni u saharsko okružje iz kojega su iznikli i kojemu pripadaju.

Ne treba pritom zanemariti ni sjajan odnos sadržaja i konteksta te podjednako povijesne faktografije i njezine fikcijske rekonstrukcije u obliku devete umjetnosti – što strip svakako jest. Dino Battaglia je i stilski i svjetonazorom nesumnjivim pripadnikom modernizma u stripu.

Njegovo je temeljno načelo pristupa žanrovskim oblicima i društvenim smjernicama, dakle, dekonstrukcijsko, pa pritom pustolovni predznak stripa ne razmatra tek kao okidač junaštva pojedinaca ili skupina u egzotičnim i udaljenim podnebljima, nego kao posljedicu nesmiljene kolonizacije europskih velesila.

Upravo je zbog toga naglasak na ratnome i umjetničkoj interpretaciji povijesnih datosti. Pritom se ne odlučuje o nekom faktografskom podatku sukoba postrojba i Legije kojima je razdoblje obilovalo već se uspostavlja samostalna fikcijska slika, sasvim sukladna povijesnim tumačenjima.

Zbog toga je Battagliino stripovsko rekonstruiranje povijesti zavidno. Ne samo da je potpuno vjerodostojan u razradi djelatnosti Legije stranaca, vojne, osobne ili pak zakonske koja seže i do kažnjavanja, kao i postupaka alžirskih pobunjenika, već je sukladan razdoblju i u svakom od iscrtanih odsječaka – poput odora, odjeće ili pak arhitekture.

Zbog toga je nesumnjivo da Legionar odražava etnografske, geografske, pa čak i antropološke sastavnice sjevernoafričkog podneblja 1920-ih. No sasvim se nenametljivo osvrće i na kulturno shvaćanje Legije stranaca, zagovarajući više filmsko nasljeđe u čijem se sklopu neizravno poziva na američke filmove poput primjerice filma Maroko (Josef von Strenberg, 1930.) ili Beau Geste (od tri filmske adaptacije romana P. C. Wrena najvažnija je svakako ona Georgea Stevensa iz 1939.).

Iznimne su preinake jezika stripa Dina Battaglie u svim zrelim ostvarenjima karijere, pa tako i u Legionaru. Osebujna crtačkog stila, sukladna tzv. sepia koloritu, taj se strip vinuo do skladne prožetosti tuša i boja, prožetosti tolikog intenziteta da čitatelj nema nikakvih poteškoća u doživljaju saharskih podneblja, dapače zamalo može osjetiti i vrelinu pustinjskog sunca ili pak noćne ugođaje, a autor je izrazito dojmljiv i u oslikavanju sjevernoafričkih podneblja, bez obzira na to je li riječ o zadivljujućem prirodnom okružju ili o građevinama stvorenim ljudskom rukom. Jasna je ekspresivnost njegova crtačkog rukopisa, a zanimljivo je da mjestimice poseže i za višim stupnjem izražajnih oblika stripa – poput izuzimanja zaleđa od čiste bjeline u nekim scenama.

Nema sumnje ni da je bio bespogovorno sposoban svakoj sceni ili prizoru dodati i njegovo značenje u okviru cjeline, od dramskoga i akcijskoga sve do psihološkoga ili analitičkoga. I kada, naposljetku, u određivanju povijesnih i kulturnih obrazaca posljednje bitke, odnosno junačkog otpora malobrojnih branitelja nekoga ratnog položaja mnogobrojnim neprijateljima (pr. Bitka u Termopilskom klancu 380. g. pr. Krista, tijekom Grčko-perzijskih ratova), jedan po jedan stradaju legionari, časnik Desay se opet ne može othrvati kukavičluku.

 Pritom ga hicem pogodi središnji lik Moreau i to nije osvetnički čin već više izmicanje mučenju koje bi uslijedilo. Jasno je da je i njegova sudbina pod sumnjom jer u završnom prizoru pobunjenici ulaze u branjenu utvrdu s uzvikom „Slobodan Alžir!”.

No do samostalnosti Alžira došlo je tek četrdeset jednu godinu poslije, odnosno 1962., a upravo ovaj strip pokazuje kolika su pritom nasilja počinjena i s kolonizatorske i s alžirske strane te kakva je bila uloga Legije stranaca.

..................

O AUTORU

Tomislav ČEGIR rođen  je 1970. godine u Zagrebu. Diplomirao je povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlen je kao profesor povijesti u Osnovnoj školi Jakovlje, te je filmski i strip-kritičar

O filmu i stripu piše od 1994. godine u raznim tiskovinama, na radiju i povremeno na televiziji. Koautor je knjige "Hrvatski filmski redatelji 1.", HDFK, Zagreb, 2009. (s Joškom Marušićem i Tomislavom Šakićem). Autor je knjige "Filmski prostori: Hrvatske rekonstrukcije američkog žanrovskog filma", HDFK, Zagreb, 2012.

Dobitnik je nagrade Vladimir Vuković za filmsku kritiku 2009. godine Hrvatskog društva filmskih kritičara.