Premijera plesne predstave 'Anatomija mačke' u četvrtak, 21. travnja

...u četvrtak, 21. travnja, u 19 sati u dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih.

Za predstavu ANATOMIJA MAČKE karakteristična je specifična tehnika koja spaja proučavanje anatomije životinja i primjenu suvremenih plesnih tehnika, naglašavajući mogućnosti anatomskoga mijenjanja strukture tijela.

Oslanjajući se na mačju anatomiju, bavljenje tijelom zahtijeva osvještavanje smjerova unutarnjih kretanja i tjelesne povezanosti te ovladavanjem ispadanjem iz ravnoteže i suspenzijama, što rezultira drukčijom percepcijom prostora i promjenom dinamike kretanja.

Vodeći se načelom nesigurnosti izvedbe pri čemu drukčije strukturirano tijelo gubi apsolutnu kontrolu nad interpretacijom, predstava propituje misaonu, emocionalnu i značenjsku razinu prisutnosti na sceni, svaki put iznova pružajući drukčije gledanje.

 Anatomija mačke autorski je projekt Ksenije Zec i Petre Hrašćanec, glazbu potpisuje Nenad i Alen Sinkauz, rasvjetu Marino Frankola, a kostime i scenu Zdravka Ivandija Kirigin. Izvodi Petra Hrašćanec.

......

Tu postoji još i pauza u kojoj tebe nema, kaže joj dok obje stoje leđima okrenute prozoru. Trebalo bi pripaziti da pozornica ne postane okno i potom bezuvjetno odroditi mačku. Razmotriti, ma koliko se to nevjerojatnim činilo, mogućnost da je baš ona te 1562. učinila prvo čudo. Aritmičkim, naoko beznačajnim tapkanjem, u nakani da prevrne raskošnu posudu, ili možda, kao protuotrov zaboravu, samo odloži vlastiti miris na njoj. U tom slavnom ratnom plijenu, još uvijek ukradenoj slici. Događaj se, nazovimo ga ovdje čudom mirisa, razmatra u terminima transformacije, premda za mačku ne postoji ni najmanji razlog zbog kojeg bi plesala u transu. Ma što Jan Steen mislio o tome, sve odiše bahatim humanocentričnim nasiljem. Stoga će jump cut označiti prasak u kojem nitko ne dezinficira duboku posjekotinu dok njezin prividno odsutni pogled jasno vidi to što se zbiva s onu stranu horizonta gdje Delacroixove domaće mačke na putu od bilježnice do platna postaju tigrovi. Šestotinjak godina poslije, jedva primjetno milujući ostranjeno krzno, pokušava im objasniti zašto da Vincijevo dijete umjesto šipka ili češljugara u krilu steže poveću mačku dok glava njegove majke u trostrukoj ekspoziciji raščinja opnu simultanih vremena. Ne, ne radi se ovdje o zmijskim košuljicama što izranjaju iz efeškog pijeska, pa je zato ni najmanje ne uznemiruje navod iz jedne fiktivne kineske enciklopedije prema kojemu bi baš ona mogla biti ta, nacrtana iznimno finim kistom od devine dlake, ili neka koja je upravo razbila vrč. U tom će prevrtanju pretijesni busen snimljen makroobjektivom  potmulo zatutnjati. Okanite se Schrödingerove i pogledajte Goltziusovu! Ne čekam nikakvu sudbinu! Uostalom, ihnolog je već odavno crtajući zmaja među mačkama rasprizorio karnalno. Zato sam, htijući konačno priču otkloniti od iznošene jabuke, baš njemu udjenula smokvu između palca i kažiprsta. Izgovarajući to, svojim je mekim tjemenom održavala razmak, od ruke ili smokve, posve je svejedno, nevidljiva znatiželjnom kozjem pogledu. I premda su u Firentinčevom, nekom drugom čudu, jedino njih dvoje naslikani bez sjene, divlje su patke ipak proletjele zamrznutim kadrom. Tom pauzom gdje tebe nema dok obje, mimo jeke i refleksije, kružite dvoglasjem odricanja.

....                                                                                                               

Leonida KOVAČ