Starke

ULOGE: Dječak FRAN

FRAN: „Nisam siguran da se uopće želim prisjećati toga vremena koje mi je skoro uništilo život… djetinjstvo… kako god. Zbog njih (Prstom upire u starke.), zbog tih nesretnih tenisica je sve i započelo i odjednom, samo tako, bio sam prekrižen. Mene više nije bilo. (Pokazuje navodnike prstima.) (Pauza. Uzme strake u ruke i baca ih ljutito govoreći dalje od sebe.)

Proklete bile!

(Padne od siline bacanja na pod na koljena i ostane tako nekoliko sekunda.Ustaje se i govori publici ironično.)

Sve je bilo odlično. Ušli smo u pubertet, zakoračili u neko novo vrijeme. Društvo ko društvo, uvijek postavlja neka pravila. Ali, za mene su ta pravila značila izbacivanje. (Prstima pokazuje iks na sebi, kao da ga je netko prekrižio.)

Facebook, jedino mjesto gdje sam imao mir od svega, postao je za mene noćna mora. Nije bilo dovoljno što sam narastao nesmiljenom brzinom, nos mi nije mogao biti veći, a o prištićima da ne govorim. Ne, sve su to imali i oni, moji prijatelji na netu…, ali imali su i starke… i to nove.

Cijeli ih je razred imao, samo ja nisam. Mama mi je obećala da ću ih dobiti kada se tata vrati s terena. Ah, da je bar došao ranije. (Gotovo plačno.)

Samo odjednom iskrsnula je moja slika bez starki na dvoboju na fejsu. Bilo je nepodnošljivo čitati te rečenice: „Smrdiš! Papak! Ti si nula! Tko si ti? Bolje da te nema! Za tebe ovdje više nema mjesta! Pobrini se da nestaneš!“ Slike su retuširali, naravno da ružniji nisam mogao biti. A onda je započelo glasovanje.

(Spusti glavu dolje i zamisli se.)

Onaj drugi je imao klempave uši, ali je imao neke stare starke. Više ne pamtim brojeve protiv mene. Znate koliko imate prijatelja na fejsu? Pomnožite tu brojku s deset. Ipak sam ja bio roba široke potrošnje.

Prolazili su dani, tjedni. Više nisam mogao to čitati. U školi su okretali glave od mene. Pod odmorom sam bio uvijek sam, no nije im bilo dosta. Vjerojatno, prilikom svake nove objave, upirali su prstom u mene i smijali se. Popustio sam u ocjenama. Kod kuće su rolete bile stalno spuštene, a prozori zatvoreni. Bio je to moj mračni svijet. Laptop je stajao na stolu ugašen.

Mama je već počela sumnjati da nešto nije u redu, ali ja sam se vadio na pubertet. Kako su odrasli naivni, ali i ja spadam u tu kategoriju.

Kroz mozak mi je prolazila rečenica: „Pobrini se da nestaneš!“

To je bio moj izlaz. Dok je mama bila vani, ja sam uzeo tablete za smirenje. Toliko sam bio siguran da je to jedini izlaz da sam dobro pazio da ne uzmem vitamine. Otišao sam u sobu (Sjeda na stolicu.), pogledao još jednom u laptop i posegnuo u džep za tabletama. (Ovo može pantomimski odraditi bez da kaže. Treba gledati u ruku i napraviti dulju pauzu.)

Na vratima se začulo kucanje. (Trgne se i brzo ih vrati u džep.)

Ušla je mama i dovela dječaka u sobu. Bio je to Marko iz Gunje onda kada je bilo potopljeno njihovo selo. U mojoj sobi su bila dva kreveta jer je mama željela još jedno dijete. Bila je u šoku zbog tame i odmah je počela otvarati prozore govoreći: „Ovo je sin naše daljnje rođakinje. Trebamo biti solidarni.“

Nastavila jer ona s pričom, ali ja sam se zaledio. U tom trenu prošla mi je misao kroz glavu, što da me ona našla bez svijesti na podu, srce bi joj puklo. Uopće nisam razmišljao kolika mi je bila potpora u životu.

Toga nesretnog dana stigao je i paket u kojemu su bile prekrasne nove starke. Mama ih je pažljivo donijela u sobu, poljubila me, ali je krajičkom oka pogledala u Marka koji je ležao na krevetu okrenut leđima prema zidu. Rekla je da će uskoro večera.

Starke su došle prekasno, više ih ne trebam. Dva-tri dana svatko je čamio šutke na svome krevetu, a između nas su bile „one“ – nesretne tenisice. Ovako više ne ide.

(Pozitivnije raspoloženje i ponos izražen tijelom i mimikom.)

Malo, pomalo, počeli smo pričati i kroz njegovu priču  shvatio sam da moja i nije najgora. Odlučio sam mu pomoći. Prvo sam mu darovao starke, neka bar on u školi bude car.

Zatim sam upalio laptop i pogledao vijesti na kojima su se tražili volonteri u Crvenome križu.

Otišao sam bez razmišljanja, ionako nemam što izgubiti. Nakon tjedan dana, moj život je ponovo počeo. Konačno sam počeo pričati s ostalim mladim ljudima. I bio sam neopisivo sretan na ovome iskustvu.

… A dvoboj je i bez psihologa za mene bio prošlost i to samo zbog tuđe nesreće.

Pitate se otkud one tu? (Prstom pokaže na njih, dođe do tenisica i uzme ih.) Ma nije mi ih Marko vratio. Kad je tata čuo što sam napravio, kupio mi je nove. One su sada zapravo na izložbi u mojoj sobi. A kad ih obujem, to će značiti život. Ali, ne na fejsu, nego da je život u stvarnosti bitan.

I nemam poruku za nikoga. Najgore su mi te poruke svijetu.

(Prebaci  strake svezane preko ramena.) One su moja poruka. (Okrene leđa publici  i ode. Zatim se vrati da se nakloni.)

................

Autorica monologa:

Ivana ŠEGO

učiteljica mentorica Hrvatskoga jezika

Monolog nastao 22. ožujka 2015.