(Pret)posljednja panda ili statika Dine Pešuta

Novim dramskim tekstom Dine Pešuta: Pretposljednja panda ili statika, hrvatsko je kazalište obogaćeno dramom koja ne bježi od recentnih silnica hrvatske svakodnevice (rat, poraće, tranzicija, propast građanske svijesti, porast ksenofobije i dr. ) no te silnice bivaju uklopljene u neobičnu strukturu i provučene kroz filter jakih i autentičnih  pripovjednih glasova, što sve skupa rezultira polifonom, modernističkom cjelinom na kakvu recentno dramsko pismo na žalost, nije naviklo.

„Polifonija glasova, unutarnji monolozi, vruće teme domaće zbilje i promišljen autorski koncept odlike su Pešutovog komada. Na početku drame upoznajemo četiri lica čiji su glasovi pomiješani u djetinjstvu te funkcioniraju poput jedne nepodijeljene svijesti, koji se nasilno razdvajaju ulaskom u kulturu, odnosno početkom obrazovanja. Njihovo nerazdvojno djetinjstvo povezano je mitskom pričom koja se zove: rođenje države iz užasa rata. Zanimljivost je da ti glasovi ne stare, nego odrasta država, iz nerazumnog djeteta u deziluzioniranu, obeshrabrenu pomalo umornu dramsku personu. Režijski koncept pronalazi te formalne karakteristike teksta zanimljivima i poigrava se problematikom i idejom roda povezanom sa razvojem neoliberalnog kapitalizma na prijelazu stoljeća u Hrvatskoj.

Svojevrsnu pasivnost i decentriziranost subjekata drame, suprotstavit ću opoziciji mlado-zrelo: svako lice u komadu imati će svoje izvedbeno naličje, kako odrasta država, tako se i mijenjaju glumci  koji te događaje predstavljaju.  

Na koji način reagira gledateljeva empatija ako mu se u jednom trenutku umjesto privlačnog , sportskog , mladog tijela reprezentira umorno i trajanjem obilježeno tijelo? Nadalje, u Statici likovi kao da komuniciraju kroz neizrecivo, zvukove i boje, gotovo pretapajući međusobno svijesti, što me podsjeća na Nietzscheovo privilegiranje dionizijskoga nagona kao rođenja tragedije. U tom smislu uzimam motiv istraživanja glumčeve tjelesnosti: na planu istraživanja glumčeve spremnosti, tjelesne, psihofizičke spremnosti da zadovolji kako tekstualnu matricu, tako i redateljske zadatake, ali i potrebu suvremenog medijatiziranog gledatelja da uživa u prizorima krajnje tjelesne izloženosti. 

U konvencionalnom dramskom teatru u kojemu psihologija lica  te radnja igraju dominantnu ulogu, neobična tijela često su prikazana kao karikature. Suprotno takvom tipu teatra u Statici predlažem kazalište u kojemu tjelesnost nije tek marginalna prisutnost. Druga I drugačija tijela, tijela deformirana vremenom, tretirana su ne kao znak psihološke patologije, već kao redateljsko sredstvo“, zapisao je Saša Božić. 

Glume: Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Milica Manojlović, Doris Šarić Kukuljica, Adrian Pezdirc, Rakan Rushaidat, Frano Mašković i Srđan Španović.