Što i koliko naša djeca čitaju

… gotovo cijelo svoje slobodno vrijeme provodila čitajući, nerijetko i nauštrb igre s prijateljima.

Iskreno govoreći, već mi je tada bilo jasno da većina mojih vršnjaka zapravo čita samo ono što i kada mora (za školske zadatke), a u ostalo se vrijeme bavi nekom drugom aktivnošću.

Bilo je to prije tridesetak godina kada su se računala tek sramežljivo krenula pojavljivati kod nas i kada se živjelo mnogo jednostavnije, analogno.

....................................................................

Piše Nensi ČARGONJA KOŠUTA, knjižničarka OŠ „Srdoči”, Rijeka

....................................................................

Današnja djeca žive u svijetu mobitela, tableta, Playstationa i raznih drugih digitalnih naprava kojima ljudi rođeni u 20. stoljeću nerijetko ne znaju ni ime jer više ne mogu pratiti zbog brzine kojom se izmjenjuju na tržištu.

Djeca su izložena golemoj količini tekstualnih informacija, fotografija pa i književnih tekstova koji su im dostupni online, ali to što im je nešto postalo dostupnije ne znači da im je postalo i više ili manje drago.

S obzirom na vrijeme koje u danu provedu uz svoje mobilne uređaje nameće se zaključak da moderna djeca zapravo čitaju više nego ikad ranije.

Pitanja o kojima bi se, dakle, ponajprije trebalo raspravljati jesu kvaliteta tih tekstova, vještina čitanja djece i njihovo razumijevanje pročitanoga te naročito vrsta medija koju oni preferiraju kod čitanja.

Logičan je zaključak da „digitalni urođenici” bez imalo razmišljanja daju prednost elektroničkoj knjizi nad tiskanom – a znanstveno istraživanje kolegica dr. sc. Milički i Sudarević dokazalo je – upravo suprotno! Očito im je važno osjetiti knjigu u ruci i fizički okretati stranice.

Silom se, dakle, govori da djeca ne čitaju, a to nije istina. U posljednjih deset, a vjerojatno i 20 godina čita se jednako: djeca koja knjigu zavole već u predškolskoj dobi tu sklonost jednostavno prenesu u školu, a kod ostalih ga treba sustavno razvijati.

Naša je uloga u tome da tu ljubav (što dulje) zadržimo i što više potičemo: organizacijom i uključivanjem učenika u čitalačka natjecanja, književne susrete s autorima itd.

Uspjeh nam uvelike ovisi i o kvalitetnoj suradnji s kolegama učiteljima Hrvatskog jezika koji bi se pri odabiru preporučenih naslova najprije trebali konzultirati s knjižničarom i utvrditi ima li ih i koliko školska knjižnica u svom fondu.

Jasno je da u slučaju manjka „uskaču” narodne knjižnice, ali one ne moraju imati lektirna djela u tolikom opsegu. Najgore je to što već sama činjenica da smo primorani poslati učenika tražiti knjigu negdje drugdje njega samoga dodatno demotivira za čitanje.

Ili ga to dodatno motivira?! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše Nensi ČARGONJA KOŠUTA, knjižničarka OŠ „Srdoči”, Rijeka ]