Od vrtića govore engleski, programiraju, treniraju: A kad ste s njima zaigrali 'Čovječe, ne ljuti se'?

I još k tome treba biti sretan, pristojan, ugodan, uredan, susretljiv ... Otkud tako nerealni zahtjevi koje roditelji postavljaju pred djecu i potreba da im se strogo strukturira slobodno vrijeme te gdje je nestala dobra stara dokolica, analizira Boris JOKIĆ, komentator tportala.

'Super smo. Nikola ide na engleski i baš mu dobro ide', bio je odgovor poznanice na moje pitanje kako je. Nema u tom odgovoru ništa sporno osim činjenice da Nikola ima 10 mjeseci. Vesela je to baby, mlada 306 dana, okruglih obraza i bistrog pogleda, koja još uvijek, pomalo očekivano, ne govori – ni hrvatski, ni engleski.

Čekajući zajedno da Nikola nekim čudom odbroji do deset ili veselo kaže četiri boje na engleskom jeziku, njegova me mama znatiželjno upita: 'Razmišljamo još o tome da ga upišemo i na 'mozgovnu stimulaciju' i na jednu fenomenalnu muzičku radionicu. Ti si skroz u tome, kaj misliš, je l' mu to dosta za sada?'

Različiti programi koji se praktički nude od trenutka kad dijete zaplače u rodilištu dio su paralelnog sustava iskustava, odgoja, obrazovanja koji prati dio djece i njihovih roditelja do kasne životne dobi. Sustav je to koji u najvećoj mjeri koriste obitelji iz privilegiranog socioekonomskog okruženja. Taj dio obitelji u aktivnosti tog sustava strukturirano i strateški ulaže značajna financijska sredstva i trud. Sustav je to koji od trenutka kad djeca krenu u vrtić ili školu uvelike određuje cjelokupnu obiteljsku dinamiku: od toga što se i kada jede, kada se diže i liježe, preko toga kada se i kako svađa i pomiruje do toga kada se i kako ljubi i vodi ljubav. A najviše od svega taj sustav utječe na to kako se odrasta.

U najljepšim godinama djetinjstva koje mu tek predstoje Nikola će, čim prohoda, biti uključen u neki oblik sportske aktivnosti koje će se mijenjati u vrtićkoj dobi. Nakon polaska u školu on i roditelji će se odlučiti za jednu od njih. […]

Osnovni razlog za visoko strukturiranje aktivnosti djece i mladih osoba očekivanje je da će naša djeca takvim odabirima doći do određene komparativne prednosti u životu. Iskustva za djecu biramo zamišljajući idealnu osobu današnjice: onu koja je kognitivno sposobna, usmjerena fizičkoj aktivnosti i zdravom životu, onu koja cijeni umjetnost i izražava se umjetnički, onu koja može komunicirati u globaliziranom svijetu i ide u korak s razvojem tehnologija. Slika je to osobe za koju bismo često željeli da smo upravo mi sami, a koju toliko nepromišljeno projiciramo u vlastitu djecu. Kao odrasli ljudi u mnogo čemu želimo usporiti. Postavlja se pitanje zašto isto ne želimo za one u koje se toliko kunemo, vlastitu djecu? Što je toliko opasno na školskom igralištu? Znamo li što se događa kada oni bulje u zid ili lupaju lopticom u pod? Hoće li uistinu izgubiti nešto ako ne uče strani jezik i ako ne idu na dvije sportske aktivnosti i lažne radionice za povećanje inteligencije s četiri godine?

'Previše mu je to', odgovorio sam poznanici dok je Nikoli počela curiti slina. 'Imam bolju ideju. Zaigrajte Čovječe, ne ljuti se umjesto svega toga kao obitelj', dodao sam.

'Daj me nemoj zezati. Nikola je premali za to', odgovorila je. [ IZ DRUGIH MEDIJA | tportal.hr ] Cijeli tekst pročitajte OVDJE.