TEMA „ŠKOLSKIH NOVINA“ ■ JE LI DOMAĆA ZADAĆA POTREBNA I KORISNA

Zadaća treba pomoći učeniku u stjecanju znanja

ponedjeljak, 9. ožujka 2020.

Od prvoga dana kad s otprilike sedam godina krenu u školu djecu se uči da moraju napisati domaću zadaću. Desetljećima generacije djece i njihovih roditelja domaću zadaću prihvaćaju kao nešto što je obveza, što se mora.

Zadaća treba pomoći učeniku u stjecanju znanja

No u posljednje se vrijeme sve više govori o smislu, učinkovitosti, svrsi, utjecaju domaćih zadaća na opći razvoj djeteta i njegov akademski uspjeh i sve je više istraživanja koja propituju povezanost domaće zadaće i školskog uspjeha. Jedno je od njih provedeno 2006. godine na američkom sveučilištu Duke i utvrdilo je da kod djece osnovnoškolske dobi ne postoji veza između školskog uspjeha i redovitog pisanja zadaće. Drugim riječima, djeca koja su redovito pisala domaće zadaće nisu bila ništa uspješnija od djece koja ih uopće nisu pisala. O svrhovitosti domaćih zadaća govore i neka domaća istraživanja u kojima je utvrđeno da gotovo 60 posto osmaša svoje lektire i zadaće piše u zadnji čas, a oko 40 posto njih gotovo uvijek prepisuje zadaću od prijatelja.

No ne može se tvrditi da je pisanje zadaća beskorisno, jer ono nije isključivo u funkciji ponavljanja gradiva, učenja i utvrđivanja već stečenih znanja. Redoviti, kraći zadatci za rješavanje kod kuće pomažu djeci da stvaraju radne navike, uče djecu upravljati vremenom, planirati svoje obveze, a također samoregulaciji, odgovornosti i samostalnosti. S druge strane, pisanje domaće zadaće pomaže roditeljima da prate djetetov rad i napredak ili da uoče moguće probleme i poteškoće koje dijete ima sa svladavanjem gradiva. Naravno, domaća zadaća može biti izvor stresa i napetosti u obitelji, posebno kada dijete nije motivirano za pisanje zadaće i rješavanje zadataka. A i roditelji su pod stresom već zbog same činjenice što se domaća zadaća mora raditi kasno poslijepodne ili predvečer kad su svi već umorni i napeti. I nerijetko prigovaraju da je zadaća previše, da su čak i njima preteške. I voljeli bi da dijete ima više vremena za neku izvanškolsku aktivnost, sport, školu stranih jezika ili samo za igru s vršnjacima za koje im ne ostaje vremena zbog preopsežnih i često teških zadaća.

Sve je više prigovora na račun domaćih zadaća i njihove učinkovitosti pa se mnogi čak pitaju treba li ih zabraniti. Iako zabrane vrlo često nisu učinkovite i ne donose željene efekte, u posljednjih nekoliko godina ipak je doneseno nekoliko takvih drastičnih mjera. Tako je 2017. godine školski nadzornik na Floridi zabranio domaću zadaću za osnovne škole u svom okrugu, a iznimka je bila samo dopuštenje da učenici čitaju kod kuće.

Na Filipinima je lani predložen zakon o potpunoj zabrani domaće zadaće kojim se naglašava potreba djece za odmorom, opuštanjem i vremenom provedenim s obitelji. Učitelji koji prekrše zakon riskiraju novčanu kaznu ili čak do dvije godine zatvora. Ove su godine dvije škole u američkoj državi Utah također službeno zabranile domaću zadaću.

U našim školama takvih rigoroznih i drastičnih mjera nema, ali to ne znači da naši učitelji ne promišljaju o tome kako unaprijediti nastavni proces i domaću zadaću svesti na razumnu mjeru, kako je učiniti podnošljivijom, zanimljivijom i motivirajućom za učenike.

■ IZNIMKA, A NE PRAVILO ■

Oni koji nude nova rješenja na tom putu svakako su učitelji osječke Osnovne škole Vijenac, koji još od 2004. godine provode projekt „Domaća zadaća – iznimka, a ne pravilo”. Kako kaže ravnateljica škole Vesna VRBOŠIĆ, tijekom 16 godina usavršavaju projekt čija je svrha promišljanje o svrhovitosti domaće zadaće, unaprjeđivanje nastavnoga rada, motiviranje učenika za aktivniji odnos na satu te mogućnost izbora vlastitoga puta prema uspjehu. Tijekom svih tih godina javljali su im se zainteresirani učitelji i ravnatelji iz drugih osnovnih škola, koji su željeli čuti njihova iskustva i svi su postavljali samo jedno pitanje: „Vaši učenici ne moraju ništa raditi kod kuće?”

– Moraju raditi kod kuće, moraju učiti, ali mogu birati zadatke za vježbu prema težini i količini koja im odgovara i raspoloživom vremenu koje imaju. Vrijedno rade na zadatcima koje sami izaberu, na istraživanjima u online okruženju, pripremaju se za sljedeći sat prema uputama učitelja. Shvatili su da ih nitko ne prisiljava na rješavanje zadataka, da ne će biti ocjenjivanja zadaće i provjeravanja imaju li je ili ne, ali su svjesni da će biti uspješniji ako više uče i više vježbaju – odgovara na takva pitanja ravnateljica Vrbošić te ističe da su motivirani i dosljedni učitelji iznimno važni u provođenju ovog projekta. 

– Oni pripremaju materijale za nastavu na više razina, prilagođavaju ih učenicima. U svoje nastavne sate uveli su brojne promjene. Na početku nastavnoga sata učenike upoznaju s ishodima učenja, a na kraju im pripreme zadatke za vježbu na nekoliko razina koje učenik može birati i vježbati kod kuće. Sljedeći nastavni sat analiziraju što je napravljeno te će zajedno riješiti zadatak koji je bio problematičan. Učitelj će reći učenicima što trebaju ponoviti kako bi bili spremni za praćenje sljedećeg nastavnoga sata, a svaki učenik samovrjednuje svoj rad i uspješnost na kraju nastavnoga sata prema ishodima koji su postavljeni na početku sata.

U takvom modelu rada domaća zadaća je doista iznimka, a ne pravilo. Individualnim pristupom učitelji motiviraju učenike za samostalniji i odgovorniji odnos prema radu i obvezama te će učenicima dati mogućnost izbora količine i kvalitete zadataka na kojima će provjeravati i potvrđivati vlastito znanje. Na nastavi primjenjuju takve metode koje učenicima omogućavaju aktivniji odnos u procesu usvajanja znanja. Time ih se rasterećuje obveza kod kuće, potiče im se unutarnja motivacija, vodi ih se prema samostalnosti i povjerenju u vlastite mogućnosti te razvija osjećaj odgovornosti – kaže Vesna Vrbošić i objašnjava da učenici ne razvijaju svoje radne navike samo pisanjem domaćih zadaća već učenjem, cjelovitim čitanjem, istraživanjem, izborom zadataka na kojima će vježbati.

– Naši su učenici aktivni i mnogo rade na samome nastavnome satu i znaju da što više naprave u školi manje im ostaje za završiti kod kuće. Tražimo od njih da daju najviše od sebe i postignu najbolje rezultate prema svojim sposobnostima. Škola je dobro opremljena, a svi učitelji samostalno izrađuju digitalne nastavne materijale što nastavu čini zanimljivijom, zornijom, dinamičnijom, jasnijom, sati su interaktivni, učenje suradničko i uspjeh ne izostaje. Učenici u našoj školi dobivaju dobre temelje koje nadograđuju u srednjoj školi. Vrlo se uspješno prilagođavaju zahtjevima nove škole, a njihov je uspjeh isti ili bolji nego što je bio u osnovnoj školi – ponosno ističe ravnateljica Vrbošić.

■ ZADAĆE NE TREBA UKINUTI ■

Ono temeljno pitanje – trebaju li u domaće zadaće ovakve kakve jesu ili ne trebaju postojati – ostaje i dalje otvoreno. Doc. dr. sc. Maja OPAŠIĆ, nastavnica metodike Hrvatskoga jezika na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, kaže da odgovor na to pitanje ovisi o tome kakva se domaća zadaća zadaje, koliko je funkcionalna, je li zadaća zbog zadaće ili ima neku određenu svrhu.

– Domaće zadaće ne treba ukinuti, ali one moraju biti funkcionalne, s raznovrsnim zadatcima koji će učenike potaknuti da budu aktivni, sami istražuju, provjeravaju, pripreme i napišu nešto pa da onda na nastavi razgovaraju o tome s učiteljem i drugim učenicima. Ako se učenicima zada primjerice zadatak da nešto istraže, da pripreme za sljedeći dolazak u školu, onda takva zadaća ima svrhu. No ako je domaća zadaća uvijek rješavanje zadataka iz radne bilježnice ili radnih listića, učenicima to može biti i frustrirajuće i demotivirajuće, pogotovo ako je zadatak pretežak i učenik ga ne može riješiti ni sam ni uz pomoć roditelja. Kad već postoje zadatci za rad kod kuće, pitanje je rade li ih roditelji ili dijete – kaže Maja Opašić, a dr. sc. Lidija VLAHOVIĆ, pročelnica Učiteljskog studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, smatra da domaćih zadaća ne bi trebalo biti, jer se bolji učinci mogu postići kvalitetnijom organizacijom nastave te omogućavanjem učenicima da sve svoje obveze odrade u školi.

– Mislim da domaća zadaća više služi za discipliniranje učenika, stvaranje radnih navika ili odgovornosti nego za učenje. Ali ako su učenici motivirani, onda će se brinuti za svoje obveze i izvršavati ih. To se može ostvariti i bez domaćih zadaća, a za to u još uvijek prevelikim razredima u kojima je teško ostvariti individualni rad s učenicima treba imati i vremena i prostora, ali i motiviranog učitelja. I sve je učinkovitije kad se na nastavi u školi sve odradi kvalitetno, pa i nema potrebe za domaćom zadaćom. Jer u razredu rade timski, socijaliziraju se, druže, pomažu jedni drugima. Nastava im se mora učiniti zanimljivom i onda i učenici budu motiviraniji, pažljiviji. Istina, uvijek postoji mogućnost da se nešto dovrši kod kuće, ako se ne stigne u školi, ali neka se ono što je za školu odradi u školi. A zadaće se mogu katkad zadavati i to treba biti dozirano i s točno određenom svrhom – kaže profesorica Vlahović te se zalaže za to da djeca kod kuće više čitaju, istražuju, da rade rukama, razvijaju finu motoriku, jer sve je to korisno za njihov razvoj.

– Djeca su opterećena sa šest ili sedam sati nastave dnevno i treba ih rasteretiti. Važno ih je naučiti kako učiti, kako rješavati problemske situacije, a ne kako mehanički rješavati gotove zadatke ili jednadžbe. Drago mi je da učitelji žele mijenjati metode poučavanja, poticati učenike da razmišljaju, povezuju stvari, rješavaju probleme, primjenjuju znanja u svakodnevnom životu, a ne da bubaju napamet nepotrebne podatke za koje ne znaju čemu im služe – zaključuje profesorica Vlahović.

■ SAMOSTALAN RAD UČENIKA ■

I doc. dr. sc. Snježana DUBOVICKI, prodekanica za razvojno-stručni rad Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, smatra da bi u određivanju domaće zadaće učitelji trebali polaziti od onoga što njihovi učenici razumiju i što mogu raditi samostalno, a praćenje i komentari svake zadaće su važni jer će oni usmjeriti dijete daljnjem radu. Prepisivanje ili korištenje tuđih zadaća ne samo da je neetično, već je i u suprotnosti s osposobljavanjem za samostalni rad.

– Domaća zadaća širi mogućnosti učenja te služi za razvijanje sposobnosti, vještina, stavova, odnosno kompetencija. Budući da učenici imaju individualne interese i potrebe, zadaće bi trebale biti različite kako bi se udovoljilo tim razlikama. Učenici trebaju samostalno odraditi zadaću, jer zadaća jedino tad ima smisao, a učitelji trebaju upućivati i savjetovati roditelje da ne odrađuju zadaću za svoju djecu niti je ispravljaju. Proces dolaženja do rezultata jednako je vrijedan kao i sam rezultat.

Svakako je važno da domaća zadaća bude u skladu s dobi učenika. Američki su istraživači došli do zaključka kako je optimalno vrijeme za rješavanje domaće zadaće 10 minuta u razmjeru s godinom školovanja. Naime, istraživanja pokazuju da previše domaće zadaće može biti kontraproduktivno. Budući da je domaća zadaća oduvijek bila dio kulture hrvatske škole, nužno je propitivanje njezina dimenzioniranja u odnosu na cjelokupno opterećenje učenika, pa bi se možda upravo od nje moglo krenuti u mogućem rasterećivanju učenika – smatra profesorica Dubovicki.

■ VJEŽBOM DO ZNANJA  ■

Valentina LUGOMER, profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj Osnovnoj školi Izidora Kršnjavoga, smatra da domaće zadaće ne treba ukinuti, jer, kaže, ako se hoće naučiti pisati sastavke, onda sastavke treba pisati, a ne gledati kako to drugi pišu. Ni košarka se ne nauči igrati gledanjem iz udobne fotelje već igranjem.

– Ako je malo učenika u razredu, onda se sve stigne na satu. I vježbati i napraviti puno toga. Ali u protivnome se neke stvari moraju raditi kod kuće. Zato mislim da bi svakom djetetu trebalo prepustiti da odluči koliko će savjesno rješavati zadaću kod kuće. Ako se dijete potrudi oko svakog zadatka onda zadaća ima smisla, a ako je piše forme radi, onda bolje da zadaću ni nema. Jer razvijanje radnih navika, odgovornosti ili discipline nisu dovoljan razlog ni opravdanje za domaću zadaću koja u tom slučaju postane obično trošenje vremena. Ne treba zadavati previše zadaće, jer nije bitna količina nego koliko su ciljani i smisleni zadatci koji se zadaju. Primjerice, s trima dobrim zadatcima koje dijete riješi u deset minuta može se napraviti i postići da ono ovlada pravilom velikog i malog slova. Ako mu se zada zadaća koja traje sat vremena, ne će je riješiti savjesno nego tek toliko da je napravi jer ga čeka još deset drugih predmeta i onda je slaba korist od toga. Ali matematika, materinski i strani jezik moraju imati zadaće i bez njih u tim predmetima jednostavno ne ide.

Naravno, ne može se cijelom razredu postaviti isti zadatak ako se zna da će se trećina učenika mučiti doma s njim i da će odustati, jer im ni roditelji ne će moći pomoći – kaže Valentina Lugomer te ističe da je iznimno važno da učenik dobije povratnu informaciju od učitelja, da sazna je li zadaću dobro napravio, a zadatke točno riješeni.

– Doista nema nikakvog smisla ni svrhe kontrolirati je li zadaća napisana, a ne kontrolirati točnost zadaće, kako bi učenik znao što je napravio. Učenici moraju znati rješenja zadataka da bi i sami mogli provjeriti što su napravili i kako, jer ako to ne znaju posao im je uzaludan. I konačno, zadaću je besmisleno ocjenjivati, jer ona učeniku služi za vježbu, a ne za vrjednovanje znanja.

■ ZADAĆA SE NE OCJENJUJE   ■

Da je zadavanje domaćih zadaća stvar svake škole smatra Ljiljana PTAČNIK, ravnateljica Gimnazije Nova Gradiška, i to objašnjava specifičnostima gimnazijskih predmeta koje valja uvažavati, jer, kako kaže, neki predmeti ne traže vježbanje pa tako ni domaću zadaću, ali ima i onih koji zahtijevaju konstantnu vježbu kako bi se usvojila znanja i vještine.

– Recimo, na hrvatskom jeziku nije riječ samo o čitanju lektire, nego i o sastavcima, pisanju što se mora raditi kod kuće. Jer što više učenik vježba to su njegove vještine bolje. Ako nastavnik pregleda zadaće i da kvalitetnu informaciju svakom učeniku o tome gdje je dobar, gdje bi još trebao raditi, vježbati, onda je takva zadaća dobrodošla. Ali ako je zadaća tek forme radi zadana i učitelj je ne pregledava niti informira učenike, onda bolje da je ni nema. Zadaća mora biti sredstvo vježbe i nije važno gledati je li zadaća napisana, nego kako je napisana i je li učenik uspio napraviti ono što se od njega tražilo. I zadaća se ne ocjenjuje, ocjenjuju se kompetencije i usvojenost znanja nakon obrađene nastavne cjeline. Čim se počne ocjenjivati zadaća, učenici počnu prepisivati, jer svi žele biti uspješni, a njezina svrha nije ocjena nego vježba kako bi se učenik lakše koristio stečenim znanjem.

Kad bi bilo dovoljno vremena na nastavi za vježbu i ponavljanje onda domaće zadaće ne bi ni trebalo, ali nažalost kurikulum nas stalno tjera na nove sadržaje i njihovo usvajanje, pa vježbati treba kod kuće. A zadatci za rad kod kuće trebali bi potaknuti učenikovu kreativnost, istraživanje, potaknuti ga da razvija svoje interese, a ne da to bude dosadna zadaća sastavljena od pitanja na koja treba dati odgovor ili od dvadesetak zadataka iz zbirke koje treba riješiti.

Budući da nijedan razred nije sastavljen od imaginarnoga prosječnog učenika, zadatci bi morali biti primjereni sposobnostima i interesima svakoga pojedinog učenika. I ne treba zadavati vrlo teške zadatke koje ne će riješiti ni najuspješniji učenici, jer to ruši motivaciju učenika. Uostalom, nije svrha pokazati učeniku što ne zna, nego ga dovesti do takve razine da svlada i usvoji određeni nastavni sadržaj – smatra Ljiljana Ptačnik, a njezin stav da domaća zadaća ne smije biti sama sebi svrhom dijeli i Petra VEČERIĆ, učiteljica razredne nastave u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ivana Cankara:

– Znamo da je djeci baš kao i odraslima odbojno ono što se mora i da će to napraviti samo da izvrše zadatak, pogotovo kad za zadaću dobiju gomile zadataka koje treba riješiti. No ako im se nešto predstavi kao zanimljivost učenici će sigurno biti motivirani to dodatno istražiti ili provježbati kod kuće ili u školi.

Valja imati na umu da svi učenici nemaju jednake mogućnosti i interese, da svako dijete uči na svoj način, svojim tempom. Nekima će zadaća biti preteška jer nisu još takoreći pohvatali osnove, dok će drugima biti prelagana i dosadna jer mogu mnogo više od onoga što se od njih traži. I opet se pokazuje da zadaća nema smisla – jedne će učenike demotivirati, dok druge ne će potaknuti na dodatni rad. Mnogo je bolja opcija motivirati učenike na samostalno istraživanje neke teme, proučavanje dodatne literature i rješavanje zadataka različitih težina prema njihovim interesima, mogućnostima i trenutačnoj razini usvojenosti ishoda. Pronađene informacije mogu sljedeći dan predstaviti ostalim učenicima u razredu te tako učiti i jedni od drugih, ali i učiti kako učiti.

Ishodi učenja mogu se postići i bez domaćih zadaća. Primjer za to jest takozvana obrnuta učionica. Učenici dobiju zadatak koji će odraditi kod kuće: proučiti neku temu, pogledati video i tako se pripremiti za nastavnu jedinicu s kojom će se tek sresti na idućem satu pa će im ostati više vremena za proširivanje nastavnog sadržaja ovisno o interesima učenika. Tako organizirana nastava motivirat će učenike za daljnje istraživanje i to je mnogo bolji način od klasične zadaće s mnogo zadataka koji samo demotiviraju učenike – tvrdi učiteljica Petra Večerić.

■ POVRATNA INFORMACIJA UČENIKU ■

Domaće zadaće ni srednjoškolci ne doživljavaju u najboljem svjetlu. Tako na temelju ankete provedene u svojoj školi tvrdi Goranka LAZIĆ, profesorica hrvatskog jezika u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu. Učenici zadaće nisu pozitivno ocijenili, a većina ih smatra beskorisnima.

– Zadaće trebaju, ali ne svaki sat i svaki dan. Važna je njihova funkcionalnost, a još važnije da ih profesor pregleda i da ih komentira, a ne da to zaboravi. Ili da samo kontrolira je li zadaća napisana umjesto da vidi kako je napisana, jer to nema svrhe. Ne treba prozvati svakog učenika, ali učenici moraju znati da profesor vodi računa o domaćoj zadaći i da mu je važno da se ustanovi koji je zadatak učenicima možda bio pretežak, da se vidi u čemu je problem i da se onda vježba na satu.

Velike domaće zadaće za koje treba mnogo vremena nemaju svrhu. Bolje je dati nekoliko ciljanih zadataka ili primjerice u hrvatskom zadati da učenici istraže odstupanja od pravopisa u medijima, a ne da pišu standardnu domaću zadaću. Funkcionalnost je važna kao i povratna informacija učeniku. Ako ta dva kriterija nisu ostvarena, nema svrhe uopće davati domaću zadaću. I najgore je da sve to i naprave, a da profesori prijeđu preko toga kao da se ništa nije dogodilo. I domaću se zadaću ne smije ocjenjivati, jer to je vježba.

Dajem malo zadaća učenicima, ali zadaća uvijek mora imati određeni cilj kojim se bavimo na nastavi, istražujemo. Mnogo ovisi i o metodici svakoga predmeta koja se mora mijenjati i prilagođavati suvremenoj nastavi, jer ne može se učitelj svaki put pozivati na metodički aksiom da nastavni sat završava zadavanjem zadaće. Moramo se i mi profesori promijeniti.

A kad je riječ o radnim navikama, odgovornosti, disciplini – to se kod učenika može razvijati i drugim alatima. Bolje im je dati nekoliko motivirajućih zadataka nego mnogo teških koji će djecu odgurati od predmeta, srušiti im samopouzdanje – smatra profesorica Goranka Lazić.

■ ZADAĆA KAO TERET  ■

Neovisno o tome shvaćamo li ih kao kraće oblike rada, poput pisanja sastavaka ili ispunjavanja radnih bilježnica, ili u njih ubrajamo sve zadatke koje učenici rade kod kuće, smisao i ishodi domaćih zadaća danas su drukčiji nego nekad, jer su promijenjeni i uvjeti u kojima bi one trebale biti urađene. Učenicima za njih, zbog ponude i privlačnosti svih drugih sadržaja, kronično nedostaje vremena i motivacije. Većina njih u toj konkurenciji, osobito kad su već stariji i samostalnije biraju što će raditi, domaću zadaću doživljava kao teret i posvećuje joj se površno – nastoje je riješiti što prije i na što lakši način. A zahvaljujući suvremenim tehnologijama takoreći napisati lektiru, doći do riješenih zadataka koje mogu prepisati, do tuđih pismenih radova, do zanimljivih tuđih ideja može se iznimno brzo – tumači na svoj način problem domaćih zadaća Marinko PLAZIBAT, učitelj hrvatskog jezika u osječkoj osnovnoj školi Retfala te ističe da je u umanjenju smisla i kvalitativne razine domaćih zadaća odnosno učenja „kod kuće”, dodatno pridonosi i činjenica da naše školstvo i učenje nemaju istinsku društvenu potporu, koja podrazumijeva slanje svoga djeteta u školu s povjerenjem da će ona od njega učiniti bolju osobu, koja će oboružana znanjima, vrijednostima i stavovima biti spremnija zakoračiti u svakodnevni život.

– Još uvijek se uči radi ocjene, dakle kratkoročno i površno, a dok je tako učenici će nastojati prečacem do nje. Pritom imaju i svesrdnu roditeljsku pomoć pa od samostalnoga, istraživačkoga i temeljitoga učenja nema baš mnogo, a osobito ga nema kod kuće, u obliku domaće zadaće. Za promjenu takvog stava trebat će još mnogo vremena. Do tada učiteljima preostaje osluškivati, isprobavati, poticati pa i zahtijevati izvršavanje zadataka za koje procijene da imaju najviše smisla, u obliku i opsegu ovisnom o dobi i trenutačnim potrebama učenika, sastavu razreda, uvjetima odrastanja. Ta prilagodba treba biti promjenjiva i neprekidna, a ovisi o iskustvu, kreativnosti, predanosti i spremnosti na promjene svakoga učitelja. A kvalitetni pomaci u društvenom odnosu prema odgoju i obrazovanju nužni su da bismo i domaćoj zadaći mogli dati odgovarajuće mjesto – zaključuje Marinko Plazibat. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG]  

…………….

ISKUSTVO SA ZADAĆAMA IZ PRVE RUKE

Ukidanjem domaće zadaće ne ukidamo učenje

Od 2004. godine Branka Plećaš, učiteljica savjetnica engleskog jezika u OŠ Vijenac u Osijeku, uključena je u školski projekt „Domaće zadaće – iznimka, a ne pravilo”. I kako kaže, uvijek je do tada imala dvojbe oko opravdanosti domaćih zadaća.

– Razlog ukidanja domaćih zadaća u mom predmetu bila je činjenica da svi učenici nemaju iste uvjete za rad kod kuće. Pristup informacijama, stupanj obrazovanja roditelja, pomoć koju mogu dobiti razlikuje se od učenika do učenika. Evidentiranje pisanja domaće zadaće bilo je besmisleno, jer su neki učenici zadaću prepisivali u školi, a kako ih nisam sve mogla na svakom satu ispraviti pokazalo se da zadaće doista nemaju svrhu.

Mnogo se toga moralo mijenjati u načinu razmišljanja kod učenika, roditelja, ali i učitelja. Osnovno je prihvaćanje činjenice da učenje i pisanje domaće zadaće nije isto odnosno da ukidanjem domaće zadaće ne ukidamo učenje, istraživanje, pripremanje za nastavu, rad na projektu, ponavljanje vokabulara, jezičnih sadržaja. Upravo suprotno: to su zahtjevi koje učenici moraju obaviti kod kuće kako bi mogli pratiti nastavu na sljedećem satu. Ishodi učenja uvijek su im jasno istaknuti kao i jasne upute za rad kod kuće. Na satu se redovito koristimo modernim tehnologijama, ali pametno i s mjerom. Učenike poučavam uporabi novih mrežnih alata koji će im pomoći u kasnijem školovanju ili u izradi prezentacija i projekata, ali inzistiram da to učenici rade sami. Poznato je koliko roditelji vole takoreći pomagati u izradi takvih materijala, pa je i njima trebalo mnogo da shvate da učitelji ocjenjuju učenikov rad, a ne rad roditelja, koji su tako oslobođeni sjedenja kraj djeteta i pomaganja u pisanju zadaće.

Rekla bih iskreno da su radne navike, disciplina, odgovornost, uspjeh učenika u većini isti. Promjene koje ovaj način rada zahtijeva u našim su glavama, navikama i uvjerenjima, a njih je najteže mijenjati. Učenici koji su imali razvijene radne navike i redovito obavljali sve postavljene zadatke – rade to i sad, ali imaju više vremena za vlastite interese i aktivnosti u svoje slobodno vrijeme. Oni koji nisu imali razvijene radne navike i osjećaj odgovornosti nisu imali mnogo vremena za veselje. Obveze im se nisu smanjivale, rad se i dalje zahtijevao kao i redovito učenje i priprema za svaki sat. I tako ih sve učimo samovrjednovanju svoga znanja i prihvaćanju odgovornosti za vlastiti uspjeh – ističe profesorica Plećaš.

………...[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ] …………..

Vezani članci
Školski portal:  Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

Većina se njime koristi za društvene mreže ili igrice, a…

Školski portal: Upoznajmo alternativni svijet fotografije

Upoznajmo alternativni svijet fotografije

Uz različite motive učenici istražuju fotografsku tehniku i na osnovi…

Školski portal: Raspored online nastave za utorak, 17. ožujka 2020.

Raspored online nastave za utorak, 17. ožujka 2020.

Isto kao i danas i u utorak će učenici razredne…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

… važno svim dionicima odgojno-obrazovnog sustava…

Školski portal: Lektiru obrađujemo na zanimljiv i kreativan način

Lektiru obrađujemo na zanimljiv i kreativan način

... odijevaju Crvenkapičinu haljinu, lovčev šešir…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…