U potrazi za Mary iz prošle kolumne

Ta je pretpostavka ishodište za nastavak priče koju želim ispričati, prije svega, zbog sebe. Sve što radimo, radimo i radi sebe. Dobro je ako možemo pomoći i drugima, ali to nisu baš uvijek primarni motivi.

Pisanje i mogućnost javnog dijeljenja onoga što mislim o nekoj temi daju mi privid da se uspijevam udaljiti od sadržaja, u ovom slučaju sadržaja koji se u medijima postavljaju kao sadržaji „za žene”, ma što to značilo. Kažem privid, jer istina je da se nisam udaljila. Koliko god rogoborila, prisiljena sam ih „konzumirati”. Moram biti u tijeku da bih bila u skladu s vremenom, trebam pristajati na kompromise ako želim plivati u nekom širem društvenom kontekstu. Ne mogu se izolirati čak ni kad znam da ne plivam u dubokim i izazovnim vodama oceana kako bih možda voljela, nego sam poput većine zaglavila u plitku uvalicu.

Pa kad napišem „Ljudi, uvala je plitka!”, meni se na trenutak učini da nisam u njoj, već u onome dubokome moru. Međutim, kad se prestanemo međusobno lagati, shvatit ćemo da smo svi u plitkoj uvali, ma kako nam se to ne sviđalo. Jednostavno, ne možemo utjecati na toliko stvari istodobno i boriti se na sto kolosijeka. Nema vremena! Treba preživjeti! Sadržaji kao što je video blog, tj. vlog poznate hrvatske vlogerice, kap je u pljusku sličnih koji se postavljaju na internet i javnu televiziju.

Ništa nas više ne može zaštititi od proloma oblaka, jer „krov nad glavom” u novim okolnostima ne znači ništa. Nove su okolnosti stalno prisutan internetski kanal u našim domovima, u životima. Nove su okolnosti da prije spavanja i nakon buđenja, a često i u kratkim pauzama od ozbiljnog posla i između dvije obveze, „svratimo” na neku društvenu mrežu, YouTube-kanal ili portal, kako bismo „škicnuli” što je novoga „u životu”.

Činjenica je da to čine i naša djeca kojoj smo uzori. Za razliku od nas, ona ne poznaju drukčiji način života, pa tako nemaju s čime usporediti i eventualno postaviti granice – je li normalno i do koje mjere ulaziti u prostor nečije intime.

Bezvrijednost tih sadržaja prikriva se već samim naslovima koji ženama predlažu neki posebno vrijedan društveni angažman za „ženska” pitanja. Naslovi su tako smišljeni da pozivaju žene na neku vrstu ujedinjenja, a zapravo podmeću iskrivljenu sliku „suvremene žene”. Nameću ženski arhetip koji nema nikakvu poveznicu sa stvarnim problemima žena u današnjem društvu, već naprotiv.

U tim „sadržajima za žene”, ispod fraza „suvremena žena”, „žene povjerljivo” ili „ženski svijet”, skriva se čitava bojna licemjernih dobročiniteljki koje se za vlastite interese koriste aktualnošću ove teme.

Kao, pozivaju da se mi žene solidariziramo, da se udružimo, jer je, eto, došlo vrijeme „za naših pet minuta” – da ostvarimo što?! Svoje pravo na kupnju krpica bez osjećaja krivnje i na korištenje ženskih aduta u ostvarenju životnih ciljeva?! Svoje pravo da zarađujemo za život „prodajom” intimnih obiteljskih trenutaka koji ne isključuju javno prikazivanje vlastite malodobne djece u stvarnim situacijama?

Pa se tako u jednu HRT-ovu emisiju „za žene” pozove vlogerica, vlasnica brojnih kanala koji promiču tu plićinu za žene. Sjedi na mekom dvosjedu u studiju i ugodno ćaska o ženskim pitanjima s mladom i prpošnom voditeljicom, uz kavicu, čaj, pokoji keksić, a katkad i bez toga. Scenografija u studiju naštimana je preslika „domaćeg” i ugodnog ambijenta, kakav samo može stvoriti „prava ženska ruka” – majke i domaćice, a ujedno poslovne žene s urođenim smislom za estetiku interijera.

I onda počinje razgovorčić. Vlogericu se ističe kao hrabru i pametnu poslovnu ženu, a opet i požrtvovanu majku. Ona govori drugim ženama o svom velikom poslovnom uspjehu. U toj je emisiji ona heroina! (?) Najbolja majka od svih majki na svijetu, toliko najbolja da postaje samozvanom savjetnicom drugih. S divljenjem je se smješta u red pametnih, jer je poslovnom idejom izvukla obitelj iz neizvjesnosti, nakon što je dobila otkaz u nekoj tvrtki, i to kad je bila trudna. Ne znam je li taj motiv vrijedan tih kompromisa, jer nemam takvo životno iskustvo, što me zapravo i dovodi u dvojbu trebam li uopće biti kritična i baviti se ovom temom. Međutim, ne otpuštam Mary iz sebe i proganja me nelagoda unatoč dvojbi.

Uglavnom, žena se dosjetila kako će i što će da zaradi novac od kojega će obitelj sigurno i dobro živjeti. A ja sam shvatila da sam jedna od onih „hejtera/ica” koje je, ne skrivajući naklonjenost gošći, na kraju razgovora spomenula simpatična voditeljica.

Jedna sam od rijetkih, po svemu sudeći, jer gospođa (tako barem tvrdi), baš i nema iskustva s takvima. Nju svi hvale i bodre, što je uobičajeno kad imaš mogućnost brisanja komentara ispod sadržaja koje vodiš.

Jedna sam od onih koje hvata jeza čak i kad ugrubo pogleda neki njezin video i koja ne dijeli oduševljenje sadržajima namijenjenim ženama na javnoj televiziji i internetu.

Jedna od onih koji u tom hvale vrijednom poslu uočava kršenje prava djeteta.

Jedna od mnogih koja se čudi nesigurnosti i nesvjesnosti današnjih mladih majki koje vjerno prate i uče iz ovakvih sadržaja. Možda su to baš one s kojima odgojitelji u vrtićima i učitelji u školama sve teže surađuju i teško nalaze model za uspješnu komunikaciju?!

Ima tih sadržaja za žene koji tu „šuplju priču” o ženama i s odabranim ženama prodaju svima nama kao kakav „ženski” bunt i prkos vrijedan pozornosti, a zapravo nema veze s istinskim obespravljenim ženskim rodom.

Naprotiv, takvi sadržaji samo i više obespravljuju žene, jer „probleme PMS-a”, „probleme s tvrdoglavim muškarcima” i „razmaženom djecom” ističu kao najveće „ženske probleme”.

Pokazat ćemo mi „svima njima” kako je nama ženama teško, ali nas težina zadatka neće pokolebati i navesti na odustajanje! Obznanit ćemo javno koliko smo snažne, kako vozimo na sto kolosijeka istodobno, kako smo divne u mukama, pa ćemo i vlastiti porod bez ikakve zadrške postaviti na YouTube da svi vide! Hodat ćemo s kamerom u ruci barem osam sati dnevno, ako ne i više, i snimati trenutke kad smo bile dobre, drage, strpljive i racionalne u kakvoj nemogućoj situaciji!

A istina je da je sve unaprijed režirano i da je svrha ovakvih videa prikupiti dovoljno usamljenih i obezglavljenih duša koje će kliknuti što više puta i tvorcu videa, ženi – buntovnici, osigurati dobru lovu. Za život – u redu, ali i za koju krpicu više koju će promovirati kao posljednji krik mode. Jer nju žene pitaju što jede, što oblači, koju kremu upotrebljava! I sve to slijede...

Da je Mary danas majka, definitivno bi većinu slobodnoga vremena provodila u interakciji s djetetom, a manje ga promatrala kroz objektiv razmišljajući snima li ga iz najboljega kuta za svoj sljedeći vlog i treba li svjetlo biti bolje. Razgovarala bi s njim i pritom pratila svaki njegov pogled, mimiku, pokret te ih spremala u arhivu svoga pamćenja kao najveću dragocjenost. Sumnjam da bi prethodno smišljenim pitanjima i u režiranim uvjetima poticala svoga mališana da posve nepoznatim ljudima govori što je sve radio danas i kako mu je bilo u „groznoj bolnici” gdje rade i neki neljubazni ljudi. A onda ga prekidala kako bi drugim roditeljima usput objasnila „da treba razgovarati s djecom” i da trebaju odvojiti vremena za igru i razgovor s potomcima.

„Sad ću isključiti kameru i posvetiti se djeci.”

Ta mi rečenica odzvanja kao kakav tragikomičan lajtmotiv videobloga ili vloga od kojeg mi se pada u nesvijest.

Ne bi Mary brojila preglede videa i čitala komentare nakon što uspava sina. Vjerojatnije je da bi se zavukla pod dekicu i guštala majčinstvo u tišini ili s djetetovim ocem bezbroj puta ponavljala kakvu smiješnu sinovu rečenicu.

E, moja Mary... Zar si nestala?!

• Nastavak – u sljedećoj kolumni.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….