Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote...

Priča o njoj početak je za put prema temi koja me zaokupila prethodnih nekoliko dana i bacila u dileme. Okidač je bio video na YouTube kanalu za žene [tako sugerira naziv kanala], i to prije svega – za majke.

Link mi je proslijedila prijateljica, draga kolegica Maja [žena, majka i učiteljica], napisavši mi: „Ugrubo sam ga pogledala. Koja tragedija!” Ta ideja o poslu „savjetovanja” žena i majki putem vloga koji funkcionira poput realityja u objema je izazvala mučninu. Obiteljski posao. Novac. Cilj ne bira sredstva.

Što sam više istraživala o tome, a isprva zato da bih pokušala shvatiti smisao gledanja tuđeg života i uživljavanja u svakodnevne situacije jedne obitelji, tema se samo granala. Zanimalo me što nas koji osjećamo nelagodu zbog činjenice da takvo što postoji te da se ubraja među popularnije sadržaje na internetu razlikuje od mase vjernih pratitelja. Moram priznati da je poražavajuće biti dijelom odgojno-obrazovnog sustava, tolike generacije učenika upućivati na znanje, ne štedeći se ulijevati im strast prema učenju, bodriti ih da ulažu u sebe, da žive prave vrijednosti i budu odvažni i nepokolebljivi na tom putu... i zatim se usred toga suočiti s popularnošću ovako lakog, plitkog i besmislenog sadržaja, a na trenutke i užasavajućeg. Maja je primijetila da vlog ima više poklonika nego Toni MILUN. To definitivno dokazuje da smo zemlja koja mizerno ulaže u obrazovanje.

Istraživanje o spomenutom vlogu dovelo me i do većih neugodnih iznenađenja od same činjenice da postoji kao takav te da ga prate desetci tisuća ljudi, i to na samo tom jednom kanalu, od mnogobrojnih koji su na drugim platformama. Pisat ću i o tim drugim neugodnim iznenađenjima, mogućim uzrocima i posljedicama. Bit će to priča u nekoliko nastavaka, nadam se dovoljno zanimljiva da potakne na promišljanje kako smo od Mary došli do objavljivanja videa s vlastitom malodobnom djecom u svakodnevnim situacijama i prihvatili da je to zakonit i prilično unosan obiteljski posao. I dobročinstvo.

CRTICA O MARY

Mary voli svoj posao. Radi u suradničkom ozračju, njeguje iskreno prijateljstvo tek s dvjema najboljim prijateljicama i već dulje na portalima za upoznavanje pokušava pronaći „srodnu dušu” – partnera uz kojeg bi se emocionalno ostvarila i bila „ono što jest”. Međutim, to nije nimalo jednostavno „s mozgom poput njezina”!

Iako želi razmišljati da je takav način stjecanja prijateljstva „normalan”, Mary se ipak osjeća kao u tuđoj koži. Ne snalazi se u značenju poruka koje joj rijetko pristižu. Svjesna da je uhvaćena u zamku vremena gdje se „dezorijentiranost” u upoznavanju novih lica tipkanjem doživljava pomanjkanjem osnovnih društvenih vještina, trudi se pratiti sve savjete i upute prijatelja – nadarenih znalaca društvenoga života na mreži.

Uporno nastoji razumjeti nepisana pravila tih razgovora, potiskujući svoju urođenu spontanost i sklonost racionalnom. Povremeno mora „trenirati” kako bi prihvatila „program” većine u okruženju.

Posve je normalno očekivati ljubavnu idilu s osobom koju poznaješ tek s profilne slike.

Ako nije lažna.

A i da jest, i to je „normalno”.

Valjda „znalci” znaju.

Pa takve im se „idile” događaju barem jednom mjesečno! I nitko od njih ne dramatizira, nikome nije ni na kraj pameti da si postavi kakvo pitanje o smislu i besmislu, o vjerodostojnosti.

Poput mene... očito, „zaostale u vremenu i prostoru”.

Tim se redom, otprilike, nižu Maryne misli tijekom „treninga”.

Iz toga je jasno da njezino „reprogramiranje” u nekom trenutku ipak izmiče kontroli i da cijelu stvar preuzima „stari program”. Izviri iz nje kao kakav ironični lik, ne dopuštajući da nova uvjerenja preuzmu kormilo njezina života.

Nije se jednostavno „reprogramirati” za suživot s većinom.

Kad shvati da je kolege s posla sažalijevaju nakon još jednog u nizu mnogih neuspjeha i sramoćenja zbog nesnalaženja u online-sparivanju, Mary je već daleko u procesu buđenja iz tog „umreženog sna” većine. Nesvjesno ipak osjeća da taj „san” vodi neki apstraktni autoritet koji malo tko propituje, a trebalo bi.

Što pogrešno čini? Zašto je nije nazvao onaj muškarac s kojim je neki dan popila kavu – online? Nije mu vidjela lice, razgovor nije bio uživo nego pisanim porukama, ali su razmijenili sličice šalica s toplom kavom! Ipak je to bio znakovit intimniji trenutak! Zbog čega je nije pozvao na sastanak uživo?

– Možda je upravo operirao glasnice pa ne može govoriti, ili tako nešto...?! – objašnjavala je prijateljici, već vidno nervozna. Trudila se ne zvučati „luzerski”, ali budući da ova nije odgovorila i njoj se ta pretpostavka učinila glupom.

Možda bi se trebala pomiriti s ulogom gubitnice u virtualnim kontaktima.

– Stvari su se promijenile. Ljudi se više ne susreću takoreći organski. Ako želim biti privlačnija

suprotnome spolu, ne odem na frizuru, već si preuredim profil na nečemu. Sad je to tako – rekla je jednom prilikom kolegama s posla, trudeći se dokazati kako je bez ikakvih problema ipak svladala i prihvatila neka važna pravila igre.

 No, neuspješno!

Svi su od nje okrenuli glave, bez komentara. Suosjećali su, ali su prestali vjerovati da će se ikad uklopiti.

Mary je konačno bilo dosta tog cirkusa te je na kraju ipak priznala svima:

– Nedostaju mi dani kad smo imali jedan telefonski broj za automatsku sekretaricu. U toj je sekretarici bila jedna kaseta i na toj je kaseti ili bila poruka frajera ili nije! A sad moraš obilaziti sedam različitih portala, samo da bi te odbilo sedam različitih tehnologija. To iscrpljuje...”

Svidjela mi se Mary, jer sam mogla shvatiti i doživjeti sve to što prolazi. Sve strahote procesa u nastojanju da bude prihvaćena, istodobno potiskujući osjećaj vrijeđanja inteligencije i osjećaja „da tu nešto nije kako treba”.

Koliko god da se trudim ići ukorak s vremenom i stvari koje se mijenjaju prihvaćati normalnim i u skladu s tim promjenama, povremeno zapadnem, ne u krizu, već zapravo – u „budno stanje”.

A žestoko sam se probudila neki dan vidjevši taj YouTubekanal s videosadržajima namijenjenima ženama, majkama, obiteljima. Da ih savjetuju.

I sama sam to pogledala „ugrubo”, kao i moja prijateljica Maja.

I mene je bilo sram što svjedočim vremenu u kojem je to „normalno”. Takvi su sadržaji vrlo unosan posao, a služe se manipulacijom arhetipova da bi se što bolje prodavali.

Ne ulazim u savjest i svijest roditelja koji to vide tek unosnim poslom da bi si osigurali egzistenciju, a ne misle o onome što će osjećati dijete kad dvadesetak godina kasnije pogleda javno objavljenu snimku na kojoj neutješno plače i osjeća istinski strah.

Prestravljuje me masovna ovisnost praćenja tih sadržaja i nesposobnost pozamašnog broja roditelja da se usredotoče na svoju djecu i budu roditelji koji će učiti iz svoga iskustva. Mučno mi je od roditelja kojima je normalno da su nečija djeca zamorci za eksperimente.

Što o tome misli pravobraniteljica, ne znam. Ali znam da se na javnoj televiziji promiče ovaj posao.

• Nastavak – u sljedećoj kolumni.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….