Vijci za ugađanje

Kad je ton A ugođen, onda čujete violine kako kližu tražeći čiste kvinte kojima ugađaju ostale žice. Koncert ne počinje dok se orkestar ne uštima...

Uštimavanje nije samo preduvjet za dobar zvuk orkestra, uštimavanje je preduvjet i za sve naše međusobne odnose: raštimani ljudi ne mogu graditi kvalitetne odnose ni sami sa sobom, ni s drugima. Problemi kreću od ljudi koji nemaju običaj zastati i osluškivati sami sebe pa pojma nemaju koliko su zapravo raštimani ili ugođeni na nečiste kvinte... puni predrasuda, isključivosti, zatrovanih emocija, zarobljenici svojih vlastitih iskustava i navika... KLOP. Što je to klopnulo? Zatvorila se klopka u razmišljanju:  počeli smo od preispitivanja kvinti drugih ljudi, zar ne? A fora je u tome da nitko od nas ne može ugađati druge, samo sebe i svoje kvinte.

Kad bismo sebe uspoređivali s glazbalom, zaključili bismo da nismo poput klavira, s tonovima povezanim s bijelim i crnim tipkama. Ne. Mi smo poput violina: nema označenih polja na vratu, točan i čist ton koji želiš odsvirati moraš najprije pronaći... jer njegovo mjesto ovisi o tome koliko je nategnuta ili opuštena žica na kojoj sviraš. Slušaš, mijenjaš, tražiš...

Kako ugađamo sami sebe? Isto kao i violinu, slušanjem i sitnim pomacima.

Prvo uštimavamo svoje A dok ne zazvuči kristalno jasno i čisto:  Jesam i zadovoljna sobom, svojim zdravljem, svojom obitelji, svojim odnosima s ljudima, svojim načinom života, volim li to što radim, ispunjava li me ushitom i radošću, zaspim li uvečer zadovoljna danom koji je završio, budim li se odmorena i dovoljno snažna da se suočim s danom koji započinje? Vijcima za uštimavanje zatežem ili opuštam svoju žicu dok se ton ne očisti, dok ne postanem onako kako treba biti.  U tomu je cijela mudrost: u promjeni i osluškivanju njezinih posljedica, u sićušnim pomacima vijka dok ne osjetimo da je to TO, da su stvari sjele na prava mjesta... Kad ugodim svoje A, krećem na kvinte da ugodim ostale žice. Koje navike i ponašanja moram opustiti ili zategnuti da dobijem čiste kvinte? Osluškujem. Mijenjam sitnim pomacima dok ne dobijem ono što želim. I tako svaki dan: ugodim, sviram, uživam u glazbi, uvježbavam svoje nove koncerte...

Ukratko, nismo klaviri, mi smo violine: nije nas dovoljno štimati jednom godišnje, sami se moramo ugađati iz dana u dan. Sve počinje time kako smo naštimani, ostalo je samo stvar vježbe: možemo cviliti, grebati i škripati, a možemo milovati kao perom s krila anđela. Ako dobro ugođeni sviramo vlastitu glazbu i u njoj uživamo, lakše podnosimo trenutke u kojima nas život natjera plesati po tuđoj glazbi.

Piše: Dinka JURIČIĆ