Stoicima po stresu

… da je svaki sat u razredu golema odgovornost, svojevrsna borba za budućnost koja se vodi na toliko frontova koliko je učenika. Najteže je možda ipak pred kraj nastavne godine kad se brojnim stresorima profesije pridodaju još iscrpljenost, pritisci zbog ocjenjivanja... Učitelje se stalno nečem poučava, ali nisam čula da ih itko sustavno educira kako se nositi s kroničnim stresom i spriječiti njegove razorne posljedice na zdravlje i kvalitetu privatnog života. 

Kako se nosim sa svojim stresom nije samo moja privatna stvar: kroz moja se raspoloženja i ponašanja moj stres prelijeva na ljude s kojima živim, radim, koje odgajam… Ne znam za vas, ali meni agresivno pozitivni životni savjeti za samopomoć ne samo da ne pomažu u nošenju sa stresom, nego mi nabijaju osjećaj krivnje i promašenosti. Od svoga bogatoga šezdesetogodišnjeg iskustva gombanja sa stresom sastavila sam svoj uspješni osobni recept:

1. Stres iz sebe prvo istutnji, iznoji, izdiši dok se ponovno ne uspostavi ravnoteža poremećene elektrokemije u tvom organizmu. Hodaj, trči, kopaj, diši… dok umor ne otplavi otrove, dok se emocije ne smire i razbistre.
2. Kreni u raščišćavanje suvišnoga. Nemilosrdno preispituj i odbacuj sve što je suvišno, što te blokira, usporava, što ti otežava, krade radost, ne da ti disati i normalno funkcionirati. Lopatom za snijeg očisti se od suvišnih razmišljanja, suvišnih potreba i želja, suvišnih poslova, suvišnih ljudi… sve dok ne ostanu samo prioriteti. Tek kad odbaciš sve suvišno, oslobodit će se dovoljno mjesta da složiš svoje prioritete i od njih napraviš svjetionike za sigurnu plovidbu.
3. Pronađi čime ćeš puniti svoje baterije da bi mogla opušteno uživati u plovidbi. Što god odabereš, a djeluje – dobro je.

Jedan je od mojih djelotvornih punjača baterija čitanje dvojice stoika: Seneke Mlađega i Marka Aurelija. Njihova priča kaže da treba prihvatiti dvije činjenice: prvu – da je život težak, da će ti se u životu događati (i) loše stvari i da je to sasvim normalno, a drugu – da je svatko od nas snažniji nego što misli da jest i da ćemo zbog toga ipak svi nekako preživjeti.

Seneka je kao stvoren za primjer nama učiteljima: bivši ga je učenik (prolupali car Neron) natjerao na samoubojstvo ispijanjem otrova. Kao protuteža priči o Seneki i Neronu stoji druga priča o odnosu učitelja i učenika, ona o Aristotelu i Aleksandru Velikome. Što me te priče uče? U kemiji uspješnoga poučavanja ima jedna konstanta: dobar učitelj koji daje sve od sebe. Ali rezultati toga poučavanja ovise o varijabli koja se zove – učenik. Recimo da su Aristotel i Seneka uložili jednak učiteljski dar i napor u svoje učenike, učili ih jednakim vrijednostima i vještinama. A na kraju je jedan osvojio svijet, a drugi spalio Rim. To jest nešto čega se treba sjetiti kad nas pojedini učenici dovedu do pucanja po šavovima, zar ne?

I priča o Marku Aureliju, posljednjem od careva iz razdoblja Pet dobrih careva (razdoblja najveće moći, slave i prosperiteta Rimskoga carstva), kao da je stvorena za primjer nama učiteljima. Cijeli svoj život ratovao je, ubijao i otimao: radio ono što je kao ratnik morao raditi, bio onakav kakav je morao biti da bi Rim bio njime zadovoljan. A istodobno, cijelo je vrijeme promišljao o pravim vrijednostima i radio na sebi kako bi izgradio sebe kakav je želio postati kako bi bio zadovoljan samim sobom.

Jedan je od simptoma kroničnog, otrovnog stresa uvjerenje da je posao važniji od privatnog života. Čim se uhvatite da zbog posla uskraćujete svoje privatno vrijeme sebi, svojoj obitelji, svojoj djeci… stanite i razmislite o Seneki i caru Neronu. Čitajte Senekina Pisma Luciliju. Preispitajte i presložite svoje prioritete. Čitajte i Meditacije Marka Aurelija. Car ih je pisao samome sebi; dok o njima budete razmišljali, razmišljat ćete kao – car.