Što učitelja čini moćnim?

Temeljno pitanje koja si postavljamo na kraju velikoga posla obično se odnosi na trag koji smo za sobom ostavili.  Što je niklo iz truda koji smo uložili? Što smo iz svega toga naučili?

Naša su djela poput rijeka: počnu malim izvorom, a onda ili rastu i bujaju na svom putu do nekog oceana ili presuše. O tome hoće li se dogoditi jedno ili drugo ne odlučuju okolnosti nego naše odluke, ponašanja i snovi koji su nas vodili.

Kao ilustracija, neka posluži priča o jednoj učiteljici, jednoj legendi i trećašima koji su od nje napravili slikovnicu. Riječ je o učiteljici Tatjani Maršić iz OŠ Antuna Gustava Matoša u Čačincima. Krenulo je od jednoga od obveznih projekata o prošlosti zavičaja: djeca su istraživala lokalnu legendu o Ružica gradu. Ako ćemo iskreno, nisu morali istraživati: učiteljica im je mogla ispričati tu legendu pa im zadati da je prepričavaju, oslikavaju... Tema bi time bila realizirana, plan ispunjen, djeca ocijenjena... sve bi naizgled bilo u redu, ali od svega ne bi puno ostalo i svi bi priču brzo zaboravili jurišajući na sljedeću lekciju...  A to nije bilo ono što je učiteljica željela da se dogodi. Željela je nešto više. Saznala je da se OŠ Nova Bukovica prijavila u zanimljiv e-twinning projekt Let's revive legends, let's explore Europe. Javila se  kolegicama iz Nove Bukovice i sa svojim im se projektom o Ružica gradu priključila kao partner. Na kraju je, uza sve ostalo, nastala i dvojezična e-slikovnica njezinih učenika, koju možete vidjeti OVDJE.

Ali ni tu nije stalo: trećaši učiteljice Tatjane već su na terenskoj nastavi krajem ove nastavne godine počeli istraživanja vezana uz još jednu zavičajnu legendu: onu o Katarini sa Staklarskog groblja na Jankovcu. Najesen kreću u realizaciju toga projekta i unaprijed se vesele novoj dvojezičnoj e-slikovnici kojom će cijelome svijetu predstaviti i sebe i baštinu svoga zavičaja. A učiteljica smišlja kako da prikupi sredstva za tiskanje tih slikovnica. Platforma Storyjumpera omogućuje prodaju e-slikovnice za nešto manje od 2 eura po komadu. Ako na taj način ne uspije prikupiti novce za papirnato izdanje, spremna je krenuti moljakati od općine Orahovica, pročelnice... Ona, naime, zna da priča o obavljenome poslu nije završena kad je posao gotov, nego kad njegove rezultate možemo pokazati cijelome svijetu.

Priča o Tatjani Maršić nije jedina: sve se više naših učiteljica uključuje u razne međunarodne suradnje i projekte. Nitko ih ne zove, ali sva su vrata otvorena i tko god želi može ući. Svaki učitelj, ako mu je do toga stalo, može od sasvim obične lekcije napraviti nezaboravnu avanturu i za sebe i za učenike. Ako je učitelju stalo da ostavi svoj trag i digitalni zapis toga traga u vremenu – nikad to nije bilo tako lako učiniti kao danas: treba se raspitati, umrežiti, uključiti, sudjelovati, surađivati, razmjenjivati ideje, učiti... i na kraju posla objema rukama mahati ponosno pokazujući što smo napravili. To je ono što današnjega učitelja čini moćnim, daje mu krila, motivira ga za nove projekte... i pomaže da istinski odgoji svoje učenike.

Piše: Dinka JURIČIĆ