
MAČ JE KORISNIJI OD SABLJE. [ TIM MOREHOUSE ]
Podrezivači krila vs. učitelji mačevanja
Često na kraju ispadne da je roditelj koji naizgled odgojno zapušta svoje dijete zapravo bolji roditelj od onoga koji je pretjerano brižan. Uz pretjerano brižnoga roditelja, naime, dijete se nema šanse osamostaliti.
Katkad stigne i do četrdesete, a još ne razmišlja samostalno, ne donosi odluke i ne preuzima odgovornost. To umjesto njega još uvijek čine njegovi roditelji.
Imamo vrlo različita poimanja o tomu što je dobro za našu djecu. Najopasniji su roditelji oni koji misle da znaju što je za njihovu djecu najbolje: miješaju se u sve odluke koje djeca pokušavaju samostalno donijeti, od odluka o odabiru odjeće, prijatelja, načina provođenja slobodnoga vremena... do odluka o odabiru studija, posla, bračnoga druga.. Nimalo ih ne opravdava što se miješaju u najboljoj namjeri. Što mislite koliko vaših učenika zna samostalo zakrpati rasparani rub na svojim trapericama, zašiti gumb, nožem odrezati i zašiljiti grančicu za roštilj, naložiti vatru? Koliko bi roditelja diglo paljbu na vas kad biste to pokušali naučiti njihovu djecu, čak i kad su ta djeca osmaši?
Sad smo obavili lakši dio posla: složili smo se oko pogrešaka koje čine oni drugi. A činimo li i mi iste pogreške u poučavanju? Ne štitimo, doduše, djecu od igala, noževa, škara, vatre, vode, hladnoće, napora... kao prebrižni roditelji, ali štitimo ih od – razmišljanja. Mislimo li umjesto njih, nudimo li im odgovore umjesto da ih učimo postavljati pitanja, tumačimo li im umjesto da ih potičemo da sami pokušaju shvatiti? Francuski filozof Jacques Rancière u svojoj slavnoj knjizi Učitelj neznalica (knjiga je prevedena i na hrvatski) kaže da zapravo vrijeđamo dijete svaki put kad mu tumačimo nešto što bi i bez nas moglo shvatiti. Takvim mu tumačenjem šaljemo uvredljivu poruku da ga smatramo nesposobnim da samo shvati.
Možete li zamisliti kakve bi reakcije u vašoj školi i među roditeljima izazvala odluka da se u školi učenicima iz odgojnih i pedagoških razloga omogući treniranje borilačkih sportova, na primjer – mačevanja?
U zabludi je svatko tko misli da je cilj borilačkih sportova u tome da se nauči svladati protivnika. Svladanje protivnika je cilj ratovanja, a cilj borilačkih sportova je naučiti ovladati – sobom. Onaj tko nauči vladati sobom, svojim ponašanjima i svojom pozornošću, bez problema će svladati svaki problem. Sjajan primjer pogledajte u videu u kojem majstor Thai Chia izaziva jednog od najboljih trenera mačevanja i pobjeđuje ga bez ikakvoga oružja, pozorno prateći protivnikove poteze i koristeći samo (mačevalačke) tehnike izbjegavanja udaraca.
Tim Morehouse je nositelj olimpijskoga srebra u mačevanju. Svoj je život posvetio odgajanju mladih ljudi pomoću – mačevanja. Neprestano rezultatima dokazuje da svatko može postati šampion u kojem god životnome području želi, ako se posveti tomu cilju, marljivo trenira i vjeruje u sebe. Prva i najvažnija lekcija u stvaranju šampiona glasi: Šampion ne postaješ time što jednom pobijediš neprijatelja, nego time što se trudiš svaki dan postati mrvicu vještiji i bolji nego što si bio jučer. Objašnjavajući svoju viziju mačevanja kao sporta iznimne pedagoške vrijednosti, Morehouse je napisao:„Tri ključne pedagoške vrijednosti bavljenja sportovima i inače su:
- Njegovanje svoje strasti energičnim duhom i napornim radom.
- Postavljanje velikih ciljeva i donošenje dobrih odluka.
- Ustrajajanje i jačanje prolaženjem
Mačevanje je nekad bilo čvrstim pravilima uređeno viteško nadmetanje kraljeva i plemstva. Danas je mačevanje jedan od triju sportova u kojima se natjecalo na svim dosadašnjim Olimpijadama. To je jedan od najsigurnijih sportova ne samo zbog strogo definirane zaštitne opreme, nego i zbog duha viteštva sačuvanom u sustavu bodovanja koji prisiljava sportaše na fer ponašanje i poštivanje suigrača. Mač je, dakle, u pedagoškome smislu, puno korisniji od sablje.“
Uzgajivači podrezuju krila pticama da im ne bi odletjele. Mi podrezujemo svoja krila djeci kad umjesto njih radimo, mislimo i odlučujemo... Podrezujemo im krila kad ih štitimo, umjesto da ih naučimo da se sami čuvaju i preuzmu odgovornost za sebe.
Piše: Dinka JURIČIĆ