Između naplavina i otplavina

Picasso je govorio da umjetnost spire prašinu s naših duša i da slikanjem umjetnici pišu svoje osobne dnevnike. Nema osobnijeg dnevnika jednoga slikara od njegova autoportreta, zar ne? Na slici su samo tri iz zanimljive zbirke Picassovih autoportreta. Između prvoga i posljednjega smješteno je sedamdeset godina njegova slikanja.

Što vidimo gledajući ta tri portreta? S osamnaest je bio doslovan, preslikavao je stvarnost. S dvadeset i pet počeo reducirati stvarnost svodeći je na jednostavne geometrijske oblike. U devedesetoj se prestao zamarati stvarnošću: stvorio je vlastitu priču. Isti taj put, od doslovnosti do vlastite priče nekako svi prolazimo u životu. Neki zauvijek zaglave na dosljednosti, ovladaju tehnikom tako dobro da mogu savršeno imitirati. Neki se izgube u eksperimentiranju i traganju... A neki – prije  ili kasnije – stignu do toga da ničim opterećeni mogu stvarati vlastite priče.

Kad biste nekomu tko se ne razumije u slikarstvo rekli da ta tri autoportreta iste osobe složi redoslijedom kojim misli da su nastali, vjerojatno bi ih složio ovako:

Naime, smatrao bi da se na tim redoslijedom složenim trima slikama lijepo vidi kako je slikar „napokon naučio slikati“. I tako smo došli do srži pedagoškoga nesporazuma koji se događa kad se krivo definiraju očekivana postignuća poučavanja. Nije više dovoljno dobiti ljude koji savršeno vladaju podatcima i tehnikama – za to imamo računala. Cilj je odgojiti funkcionalne ljude, inovativne, kreativne, hrabre da se uhvate u koštac s izazovima ... i pobijede na SVOJ način.

Zaboraviti? Da. Zaboraviti čitanje od slova do slova i naučiti čitati selektivno. Zaboraviti definicije, a naučiti prepoznavati principe, koncepte, matrice i pomoću njih stvarati... Zaboraviti učiti za ocjenu i početi učiti iz potrebe. Zaboraviti na posao koji će mu netko dati, a naučiti izmisliti vlastiti posao i od njega živjeti.

Svatko od nas – i kao učitelj i kao roditelj – povremeno treba zastati i razmisliti o sebi i Picassovim autoportretima... i rijeci koja teče... Jesmo li gdje zaglavili? Jesmo li što preskočili? Da nismo možda zatrpani naplavinama? Da nas nije, ne daj Bože, otplavilo vrijeme? 

Piše: Dinka JURIČIĆ