Igra, strast i svrha

Vide i one koji su se zahvaljujući uglavnom svojim vještinama laktašenja, jamanja i namagarčivanja sjajno uhljebili. I sasvim se opravdano pitaju: pa za što to mene škola zapravo priprema?

Jedan od najčešće spominjanih popisa kompetencija potrebnih mladim ljudima u 21. stoljeću financirali su Cisco, Intel i Microsoft 2008. godine. Gledajući taj popis bode oči ono čega na popisu nema: nema pamćenja podataka i reproduktivnoga znanja. A to je, na žalost, upravo ono što je najlakše ocijeniti, ono što se ispituje, čime se zaslužuju ocjene... i zbog čega učenici uopće uče, idu u školu... I tu cijela priča zapne. Obrazovni sustavi danas prepuni su dokumenata o promjenama i kompetencijama, ali ocjenjuje se uglavnom isto ono što se ocjenjivalo i prije. Obrazovni sustav, dakle, ima ono što bi programeri nazvali ugrađenom sistemskom pogreškom. 

Tony Wagner, vodeći harvardski stručnjak za edukaciju budućih inovatora i poduzetnika, u svojoj kultnoj knjizi The Global Achievement Gap iz 2008. izdvaja sedam vještina bez kojih mlade ljude zapravo uopće ne bismo smjeli gurnuti u život:

Wagner u svojoj najnovijoj knjizi (Creating Innovators: The Making of Young People Who Will Change The World.) piše: Ono što znam, gotovo je nevažno u usporedbi s važnošću onoga što mogu učiniti time što znam. Budućnost svijeta i svih nas ne leži na akademskim sadržajima koje je netko naštrebao, nego u vještinama da primjeni ono što treba u novim situacijama kako bi riješio nove probleme.

I  za kraj, četiri globalne kompetencije za 21. stoljeće kako ih vide Asia Society i U.S. Council of Chief State School Officers:

Što reći na kraju? Sve se zna. Učenici znaju što im treba za sutra. Stručnjaci znaju što učenicima treba za sutra.  Ali obrazovni sustav ima ugrađenu sistemsku pogrešku. Da obrazovanjem upravljaju računala, sustav s takvom pogreškom urušio bi se i blokirao. Srećom, obrazovanjem i odgajanjem naše djece ne bave se računala, nego ljudi. Učitelji.  A njih ni ugrađene sistemske pogreške ne mogu zaustaviti da učine ono što treba.

Piše: Dinka JURIČIĆ