Formativno – pratiš; sumativno – ocjenjuješ

...pisan je u vrijeme kad prvašići uče nazive dana u tjednu pa zagonetkama i igrama asocijacije  provjerava jesu li djeca te nazive zapamtila. Ono što nije u redu jest – sumativno ocijeniti takav ispit. To je ispit za formativno praćenje. U čemu je razlika?

Najbolje opisanu razliku između sumativnog i formativnog u svom je blogu The Afl truth about assessment opisao Steve Wheeler: Formativno je kad kuhar sam kuša juhu. Sumativno je kad je kuša gost.

Bryan M. Mathers vizualizirao je tu misao u mem i proširio društvenim mrežama.

Istina, u Wheelera je kuhar – učitelj, a gost – oni zloglasni američki standardizirani testovi. U oba se slučaja, međutim, ispitivanjem se učeničkih odgovora zapravo ocjenjuje – UČITELJEVA USPJEŠNOST.

Smisao formativnoga praćenja je u tome da učitelj tijekom poučavanja prati i provjerava vode li metode kojima se koristi do ishoda koje želi postići. Zašto? Zato da stigne reagirati i pomoći učenicima svladati ono u čemu zapinju. Kad nakon formativnoga praćenja vidi da su učenici riješili problem s učenjem i gradivom, zadaje im ispit koji će ocijeniti. Formativno se, dakle, prati i komentira, savjetuje... a sumativno se dijele petice ili jedinice. Zadatak u  primjeru kojim smo započeli ovu kolumnu je zadatak za formativno praćenje. Što je učiteljica iz toga listića zaključila? Da učenik nije zapamtio imena dana u tjednu? Da ne razumije što čita? Da nije uočio kontekst ni povezao pitanje s kontekstom u kojem je postavljeno? Da, sve to. Što ne znači ni da je dijete glupo, ni da zadatci ne valjaju. Znači samo detektiranje onoga što dijete u ovome trenutku JOŠ nije sposobno odgovoriti te navrijeme upozorava i učitelja i roditelja na vještine koje učenik tek treba steći uz njihovu pomoć kako bi uspješno naučio ono što je zadano.

Popis onoga što bismo formativno mogli pratiti ovisi o predmetu i razredu, popis je dug. Izdvojila sam samo deset željenih ishoda čije ostvarenje formativno pratimo i pitanja koja si kao učitelji moramo postaviti ako uočimo da učenik ima problem.

Medijima je potrebna senzacija: kad je nema, oni je stvore. Nažalost, često ispada da je najčitanija vijest ona koja izazove najviše svađe te učitelje i roditelje prikaže kao žestoko sukobljene strane, a jadno dijete kao njihovu žrtvu. To je jeftino novinarstvo! Učitelji i roditelji su prirodni saveznici, udruženi protiv zajedničkoga neprijatelja: problema koje dijete ima u učenju. Te probleme mogu rješavati samo suradnjom. Pritom je i jednima i drugima formativno praćenje  dragocjen alat... ako se nauče njime služiti.

Piše. Dinka JURIČIĆ