Dobre strane sistemske pogreške

Ambicija = faza nezrelosti?

Nikad prije nisam o ambiciji razmišljala na taj način! Hvala, Tonči Huljiću!

Zapravo je sasvim svejedno vjerujemo li da je ambicija izraz nečije zrelosti ili faza njegove nezrelosti. Ono što nije svejedno jest je li nam uopće palo na pamet preispitati ono u što vjerujemo, kut iz kojega gledamo, usporediti tuđu i svoju perspektivu bez potrebe da drugima dokažemo da su u krivu…Naš mozak kao da ima ugrađenu sistemsku pogrešku koja se aktivira čim nešto počnemo podrazumijevati, uzimati zdravo za gotovo. Zbog te ugrađene pogreške u mozgu koji ne preispituje nabujaju isključivosti i predrasude, a zablude i iluzije počnu se doimati kao stvarnost. Nema zornijeg dokaza te pogreške od šetnje Muzejom iluzija, pogotovo onim sobama u kojima je prostor majstorski izobličen tako da stvara perceptivne iluzije.

Ames-soba, na primjer, naizgled je normalna soba, ali nije: zapravo je trapezoidni prostor tako dizajniran da u jednom kutu čovjek izgleda sićušno kao patuljak, a samo nekoliko koraka dalje, u drugom kutu, izgleda golemo poput diva. Gledaš, ne vjeruješ, čekaš da se oči, mozak i iskustvo dogovore o tomu što je zapravo istina. I lupi te uvid: percipirana veličina onoga što gledamo ovisi o kontekstu koji nam sugeriraju okolni predmeti i prostor! Vidim ono što očekujem vidjeti u određenom kontekstu. To je prva sistemska pogreška. Druga je pogreška kad ono što vidim počnem smatrati neospornom istinom.

I shvatiš da je sve oko nas zapravo jedna velika Ames-soba, da smo okruženi kontekstima namjerno dizajniranima tako da zbune naš mozak i modeliraju našu percepciju svega: od opasnosti od migranata do ljekovitosti nekoga dodatka jelima.

A sad, napokon, dolazi onaj dobar dio priče! Naime, ako drugi mogu dizajnirati kontekste tako da po svojoj želji mogu modelirati moje percepcije, onda to i sama mogu učiniti! Mogu prevariti svoj mozak! Mogu ga uvjeriti da radi u moju korist, a ne u moju štetu.

Mogu preveslati svoj mozak tako da jedući svoju nezačinjenu salatu uvjerim samu sebe da ima okus dvostrukog hamburgera s pljeskavicom, sirom i pomfritom. Mogu ga preveslati i tako da iz konteksta bilo kojeg svojeg problema ili muke izvučem samo one detalje koji će leću kroz koju promatram okrenuti tako da sve to smanji, „odstrašni”, obeznačaji. Svatko od nas može prevariti svoj mozak i promijeniti svoju percepciju. Možemo iskoristiti sistemsku pogrešku svoga mozga na svoju korist. Problem je samo u tomu što uglavnom ne znamo kako to učiniti. To svatko od nas mora sam otkriti i naučiti.

Očekivali ste savjet, ali umjesto savjeta dobivate vic. Onaj o zecu i sovi. Došao, dakle, zec sovi da ga nauči letjeti. I sova mu objasni da je tajna dobrog letenja u raznim načinima na koje mašeš krilima i iskorištavaš zračne struje. Zec strpljivo odsluša objašnjenje, tek na kraju spomene: „Sovo, ali ja nemam krila!”. A sova mu odgovori: „Ja sam ti objasnila princip, a ti se sam pobrini za detalje!”