Čudo zvano analogija

Dok znanje omogućuje da od mjesta A stigneš do mjesta B, mašta omogućuje da otputuješ kamo god poželiš. Šteta što Einstein na isti način nije  govorio  i o analogijama jer upravo su one temelj njegovog genijalnog načina razmišljanja. Naime, ako bajke čine djecu pametnom, onda ih analogije čine GENIJALNOM. 

Razmislimo o vrtićkom djetetu. Pokazujemo mu dvije sličice. Na jednoj su rukavice, na drugoj čizmice. Možemo se zadovoljiti malim i tražiti od djeteta samo da prepozna i imenuje rukavice i čizmice te da proširi svoj rječnik razlikovanjem onoga što navlačimo i onoga što obuvamo. Međutim, kad jednom prepozna i imenuje rukavice i čizmice, čisti je grijeh ne otići korak dalje i bocnuti ga jednostavnom analogijom: Rukavice su za tvoju ručicu isto što i čizmice za tvoju ___________. Čini se jednostavnim, ali uistinu je to golem korak unaprijed: od prepoznavanja i imenovanja do uočavanja odnosa među predmetima i njihovim funkcijama. I rukavice i čizmice, naime, griju onaj dio tijela kojemu su namijenjene. U razrednoj nastavi s djecom možemo otići na mrvicu složeniju analogiju, na primjer onu koja uočavanje sličnosti spužve i oblaka proširuje s izgleda (meki, paperjasti…) na funkciju: upiju vodu, a onda je ispuštaju. Analogija, kao što vidimo, zahtijeva kompleksniji način razmišljanja.

Analogija je usporedba kojom povezujemo nešto naizgled nepovezano kako bismo na jednostavan način objasnili komplicirani koncept. Na primjer, zanima nas koncept četiriju temeljnih oblika poučavanja. Neki od nas posegnut će prvo za enciklopedijskom ili leksikonskom natuknicom, neki za debelim priručnikom, neki za udžbenikom metodike, neki za kratkim videom na YouTube-u… Neki će radije posegnuti za preglednim grafičkim vizualizacijama, poput ove napravljene prema knjizi The Book of Trends in Education 2.0…

A nekima će za shvaćanje tih četiriju koncepata poučavanja ipak biti najzanimljivija i najkorisnija dobra analogija koja oblike poučavanja objašnjava tipovima hotelskoga doručka.

Vrlo nadahnutu priču o analogiji i metafori kao kompleksnim načinima razmišljanja ispričao je na zanimljiv način James Geary prije nekoliko godina u svom TED govoru.

Svi poznajemo oluju mozgova (brainstorming) kao tehniku grupnog kreativnog razmišljanja. Sinektika je, međutim, manje poznata takva tehnika, svojevrsni nastavak oluje mozgova, a zanimljiva je jer se temelji na analogijama. Rješava problem koji ne znamo riješiti ili koncept koji ne razumijemo tako da prvo odredimo što konkretno ne znamo ili ne razumijemo, a zatim se odmaknemo od konkretnoga i igramo se analogijama prema onoj dobro poznatoj formuli (još iz vrtića, s rukavicama i čizmicama) A:B :: C:D. Kad se grupa razigra i dosjeti mnoštva šašavih analogija, zajednički odaberu jednu koja im se čini najprimjenjivijom za rješavanje polazišnog problema ili objašnjavanje koncepta. Primijene je, isprobaju, dorađuju ili zamjenjuju nekom drugom… dok ne pronađu najbolje rješenje.

Austrijski filozof Ludwig Wittgenstein govorio je da su granice našega jezika ujedno i granice našega svijeta. Isto je i s iskustvima i predrasudama.

Iskustva i predrasude često ograničuju naš svijet ne dopuštajući nam da ga proširujemo. Jedno od takvih ograničavajućih iskustava i predrasuda je pomisao da dijete nešto ne može razumjeti, da je nešto prekomplicirano za njega. Sve nam se čini prekomplicirano dok ne pronađemo dobru analogiju. A dobra analogija čini veće čudo nego bajka: pametnu djecu pretvara u genijalce.