Nema za mačke škole

Uglavnom. A taj dan u mom rasporedu uvijek počinje satom razrednika – putovanjem kojem se svi veselimo, jer ćemo, kao i na svakom putovanju, otkriti neotkriveno, saznati nešto novo o sebi i svojima – tko smo i što možemo biti. 

Tog su me ponedjeljka „putnici” dočekali spremni i vidjela sam u očima sjaj i iskru znatiželje. Naravno da sam imala tisuću ideja i detaljno razrađen plan puta.

Jedan putnik, međutim, imao je izraz lica kao da smo nadomak granice, a on nema putovnicu. Klupa zadnja, lađe potonule.

– Što je, Leo? Nešto te muči?

– Imam problem s mačkom!

✿ ČETIRI ŽMIGAVCA ✿

O, ti nemaš problem, samozadovoljno sam povela unutarnji monolog. Prošle me godine prvi dan škole prvog razreda, kad smo podijelili knjige, pitao može li sutra dovesti i psa u školu.

Vrlo sam mu uvijeno objasnila da to baš ne bi bilo dobro, jer se ni mi još ne poznajemo dobro, pa možda kad se malo bolje upoznamo. Za dva tjedna rekao mi je da sad već zna kako se zovu sva djeca iz razreda i svi znaju njega. Vrijeme je da upoznaju i Eli.

Onda sam nekako doskočila pjesmom Nema za mačke škole, pa smo rekli da sve što vrijedi za mačke vrijedi i za pse, a Elicu su djeca mogla viđati kad bi s nekime došla po Lea u školu. Dakle, ako smo riješili problem psa, možemo i mačke. Utvarala sam si.

– Mama je našla mačku ostavljenu pored ceste u vreći. Uzeli smo je doma, ali ne može ostati kod nas. Mi već imamo i psa i mačku. Moramo je udomiti, a ne znamo kako.

Sad je već bilo sasvim jasno da ćemo još neko vrijeme ostati na polaznom peronu. Tisuću ruku u zraku uzbuđeno je mahalo, ideje i ponude prštale su na sve strane. Naravno da baš svima njima treba mačka i svi su je spremni udomiti. Ne da su spremni. Oni to hoće i mogu. Smiju. Vrijeme je za ručnu. Možda i za četiri žmigavca.

✿ NEĆEMO POMOČI, NEGO POMOĆI ✿

Pričamo o odgovornom i neodgovornom ponašanju, o tome kako je ružno odbaciti životinju, o tome kako imati životinju znači imati odgovornost, kako je to stvar o kojoj obitelj odlučuje zajedno.

Dogovaramo se da će Leo donijeti fotografije napuštene mačke, a mi ćemo mu pomoći. Kako? Flomićima, kolažem i pisanjem. To je naš jedini alat. Za nekoliko dana krećemo u akciju. Lijepe fotografije na poleđine kalendara, pišu poticajne poruke, kontaktni broj, trude se oko slova, ja se trudim da svuda gdje piše POMOČ ispravim Ć [čast svakome, pravopisna veresija nikome].

Napravili smo desetak plakata. Svaki je drukčiji i svaki je lijep. Poziva na pomoć. Idemo zajedno u obilazak škole i okolnih ulica. Lijepimo plakate. Biramo najljepši za ulazna vrata škole. Posljednjim pogledom provjeravam č i ć, veliko i malo slovo. Dobro je. Oni jure doma. Ostaje dvoje koji taj tjedan metu i čiste razred. Čujem dijelove njihova razgovora: Samo da ga netko ne udomi dok dođem kući! Moji su rekli da ne smijem, ali JA ZNAM DA MOJOJ BAKI TREBA MAČKA! Jasno je meni da je mnogo nepredviđenih okolnosti na ovom putovanju, ali tješim se da je cilj ionako bio osnažiti putnika iz zadnje klupe. A to je plemenit cilj.

✿ ŠKOLA ZA ŽIVOT ✿

Prošlo je neko vrijeme i Kiki je našao novi dom. Neki pričaju da ga je udomio jedan prvašić [vidjeli su ga da gleda oglas, to stvarno može biti istina, jer prvašići su dobra i meka srca], Leo kaže da su zvali čak iz Pule [čuo je mamu dok je telefonirala], Juraj kaže da je u blizini škole viđena jedna cijela obitelj kako gleda oglas.

„Odmah sam dojurio do njih i sve im dodatno objasnio. I rekao sam da je to moj razred, 2. b. Rekli su da će razmisliti.”

– Čuj, vidjela sam te neki dan da hodaš s razredom oko škole. Nekoliko ste puta obišli cijelu školu. To je nekaj novo? Škola za život? – pitala me potiho kolegica u zbornici.

Prvo se nisam mogla sjetiti na koje točno hodanje misli, a onda mi je sinulo da je to bilo hodanje radi postavljanja oglasa.

– Ah, da. Jesmo, udomljavamo mačku – nespretno sam objasnila.

– A gdje ćete je staviti?

– A, ne, ne… Prijatelj ima mačku viška, pa mu pomažemo da joj pronađe novi dom. Nećemo je mi udomiti. Nema za mačke škole.

................................................

Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave, OŠ Bogumila Tonija, Samobor

Marija Mapilele rođena je u Đakovu, živi i radi u Samoboru u Osnovnoj školi Bogumila Tonija kao učiteljica razredne nastave – mentorica. Nakon završenoga Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, studirala je novinarstvo i radila kao novinarka, redaktorica i urednica u Večernjem listu, Jutarnjem listu i Doktoru u kući. Godine 2008. aktivira svoju učiteljsku karijeru i tek tad otkriva koliko je nadahnjujuće, zanimljivo i blagoslovljeno raditi s djecom – stalno na izvoru njihovih urnebesnih ideja i nevjerojatnih mogućnosti. Čvrsto vjeruje da svako dijete može uspjeti i u svakome se trudi pronaći „ono nešto”. Nastavu organizira na različite načine, teško joj je sve što želi smjestiti unutar zidova jedne učionice. Pokrenula je Udrugu Sretno dijete, izdala zbirku dječjih anegdota „100 bisera iz dječjih glava”, vodi program znanstveno-kreativnih radionica Plavi bor u kojem sa suradnicima smišlja i provodi programe koji djeci približavaju kulturu, znanost i umjetnost na zabavan način. Na Školskom portalu u najnovijoj kolumni pisat će o dječjem svijetu i doživljajima iz svoga razreda – iz[vrsne] učionice.