Znatiželja, želja, igra, istraživanje

Nekako se izgubila motivacija, ono što nas je poticalo na rad u učionici.

Slušajući prezentaciju jednoga doktorskog rada o istraživanju zašto učitelji/nastavnici nakon 45. godine života više nemaju motiva i poticaja za rad, osjetila sam potrebu reći da to nije tako (nisam ništa rekla jer nije bilo ni mjesto ni vrijeme).

Kad sam poslije o tome razmišljala, shvatila sam da je istraživanje ipak točno. Ispitanici istraživanja bili su uglavnom učitelji razredne nastave ꟷ 1000 učitelja razredne nastave i nešto manje (oko 300) učitelja/nastavnika u osnovnim i srednjim školama.

Istraživanje (ovo je moj osvrt i ne mogu citirati točne riječi i brojke) je bilo vezano za osobni stav učitelja i nastavnika prema struci, vlastite motive i načine rada u struci, želju za napredovanjem i potrebu za mijenjanjem sustava. Od negativnih elemenata istraživanje je obuhvatilo kako sustav „guši“ kreativnost, zatim usavršavanja, prijave djelatnika i neizvršavanje zakonskih/radnih obaveza.

MOJ OSVRT, ODNOSNO ONO ŠTO SAM ZABILJEŽILA:

a) U sustav učitelj ulazi između 25. i 27. godine života, zadržava se do tri godine (vjeruje se da je tako zbog stručnoga ispita), a onda ostaje u struci ili bira neki srodan sektor ili čak nešto što nema veze s obrazovanjem. Autorica doktorskoga rada drži da mnogi shvate da u obrazovnome sustavu nema novca, da su svi jednako plaćeni (bez obzira na to koliko rade) te da baš i nema mogućnosti za osobni rast i razvoj, stoga odustaju. Spomenula je da su mnogi ispitanici naveli da tijekom tri godine nisu našli stalno radno mjesto te da im putovanja oduzimaju više sredstava nego što su spremni uložiti.

b) Autorica drži da postoje tri skupine učitelja/nastavnika koji ostaju u sustavu nakon tridesete: prvu čine oni koji ostaju jer je to državna služba i imaju sigurnu plaću, drugu entuzijasti, a treću radnici kojima odgovara takav status i nemaju ni pozitivno ni negativno mišljenje o struci.

(Autorica je podulje objašnjavala svaku kategoriju/skupinu, ali nisam tako detaljno zapisivala.)

c) Istraživanje je pokazalo da učitelji želju za napredovanjem iskazuju nakon sedme godine radnoga iskustva (skupina entuzijasta), dok skupina radnika iskazuje želju za napredovanjem nakon 15-ak godina staža (i sama sam u toj skupini). Oni kojima je to „samo redovita plaća“ ne iskazuju želju za napredovanjem i zadovoljni su statusom. Zanimljivo je da je stavka „zabranili su mi napredovanje“ u istraživanju bila manja od 0.3 i smatra se statistički zanemarivom.

d) Bunt ili otpor prema stanju u prosvjeti primjetan je u istraživanju, a javlja se kod učitelja/nastavnika nakon 40. godine života. Drži se da u toj dobi učitelj ima dovoljno radnoga iskustva, da jasno uočava što bi se trebalo mijenjati i da traži veća prava za svoj rad. Tada se skupina entuzijasta iz prvoga dijela istraživanja aktivira i govori glasno uime cijeloga kolektiva, što katkad vlast ne uzima za dobro. Zabilježeno je da tada stupa negativna selekcija, tj. da se istaknute pojedince prijavljuje nadležnim agencijama da bi ih se utišalo (oko 13 % ispitanika izjavilo je da su osjetili neki oblik pritiska da se utišaju).

e) Rezignacija se naglo povećava poslije 50. godine života. Učitelj/nastavnik tada drži da se više ništa ne može promijeniti, da treba izdržati do mirovine i najčešće se povlači u svoju učionicu (i razgovara sam sa sobom ꟷ kao i ja). Od skupine entuzijasta ostaje oko 1 % onih koji i dalje idu na natjecanja, javno govore o svemu, ali primjetno je da entuzijasti gube zbog onih koji su spremni javno istupiti s primjerima dobre prakse, rezultatima ili uočavanjem nekih promjena u društvu.

Zbog zamolbe autorice ne navodim ime njezina doktorskoga rada dok ne bude javno objavljen, ali zanimljivo je da smo na konferenciji Inovativni nastavnici u Sarajevu 2018. slušali skoro isto istraživanje koje je tamo radila jedna doktorandica. Kad sam prvi put čula te rezultate (posebno jedan detalj), reagirala sam.

U sarajevskome radu autorica je navela da učitelji stariji od 45 godina pružaju izniman prkos/odbijanje prema usvajanju novih vještina, znanja i primjeni istih u svoj već izgrađen nastavni proces.

• Morala sam reći da nije tako, ali su me poslije razuvjerili neki primjeri iz moje prakse i mojega okružja.

Kad izgubimo znatiželju, kad sami ne pronalazimo izvore (u današnje je vrijeme sve dostupno i nitko nam ne treba „servirati“ usavršavanje), kad prestanemo voditi brigu o značkama, bedževima i potvrdama, kad prihvatimo da učenje ima uspona i padova (da, najbolje se uči na vlastitim greškama), tada smo samo učitelji u bilo kojoj domeni života.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige