Značke, značkice

Katkad se pitam zašto učitelji objavljuju samo koliko su značaka dobili, a ne objavljuju primjere kako naučeno primjenjuju u praksi. U jednoj grupi na društvenoj mreži hrvatski učitelji i nastavnici posebno su aktivni u objavljivanju svojih značaka. I za najmanji pomak objavljuju mutne fotografije svojih značaka, kao da je to njihova osobna iskaznica uspješnosti.

Čini li ih to uspješnima? Nije li svrha svakog usavršavanja da naučeno primijenimo s učenicima, nisu li učenici naš krajnji CILJ? Ili su to postale društvene mreže i fotografije značaka?

Jasno mi je da nekako treba vrednovati trud, vrijeme i usvojenost, ali nekako su značke postale must have u našemu prosvjetnom svijetu. Imajući kao uzor aktualnosti u prosvjeti u stranim zemljama, i naše službeno „lumiranje“ donosi značke. Kad je edukacija na Loomenu počela, napisala sam i kolumnu o tome da je takvo usavršavanje potrebno svima.

Okružena pričama koje čujem na svojim putovanjima i gostujući kao predavač na raznim predavanjima, osjećam kako smo uspjeli i priču s Loomenom okrenuti naopačke, odnosno da su značke samo stvar pokazivanja (vanjski sjaj), ali one, nažalost, ne jamče da je sadržaj usvojen.

Prije skoro 6 godina (kad su tečajevi Udruge Zvono na Loomenu također donosili značke) mnogima je bilo važno samo doći na tečaj, zauzeti mjesto, dobiti prvu značku ili potvrdu da su bili na tečaju i to je bilo to.

Učitelji su najčešće komentirali da to sve već znaju i da tako rade, to jest da tu nema ništa novoga i da nemaju što raditi na tim tečajevima

Ništa drukčije nije ni danas, iako primjećujem da su danas mentori u tim tečajevima puno više „uzdignute osobe“ nego što smo nekad to bili mi.

Ono što me puno više zbunjuje jest potpuna nezainteresiranost ljudi. Naime, kad ih pitam kako su i jesu li što riješili, najčešće sliježu ramenima ili mi upute „o čemu ova priča“ pogled.

Sve to „lumiranje“ ima dobrih i loših strana, ali ne mogu se oteti dojmu da će svi polaznici ostati iste one osobe koje su i prije desetak godina počele s time, a ostali će se baviti praksom i radom u svojim učionicama (sve više razmišljam kako su i jedni i drugi u pravu i kako je vrijeme da se priklonim drugima.

Mnogi umjesto Loomena biraju županijska stručna vijeća kojima ne vidim svrhu. Svaka čast predavačima, ali puno njih ima istu namjeru kao i mentori na Loomenu – promovirati sebe, stvoriti ugled s pomoću mnoštva nevažnih informacija koje dobro zvuče ako su glasne i barem desetak puta ponovljene.

Ni na jednom od svojih 30 gostovanja na županijskim stručnim vijećima nisam dopustila da se učitelji dosađuju − zaposlila bih ruke učiteljima, a ja bih govorila. Nitko nije odbio sudjelovati. Odgovarala bih na sva njihova pitanja, pomagala im i, kada je bilo potrebno, korak po korak ponovno pokazala ako je što bilo nejasno. Na kraju sam im ostavila sažetke u obliku prezentacije. Naime, uvijek ima onih koji žele ponoviti neke stvari, pročitati ih još jednom.

Na županijskim stručnim vijećima iznimno se trudim biti dobar predavač (i sama volim dobre predavače na predavanjima) − trudim se ostvariti kontakt, trudim se poslušati što učitelji imaju za reći, trudim se dijeliti svoje znanje.

Oduvijek je moj životni moto bio: Znanje se dijeli množenjem!

Umjesto značaka pokazujem im dječje radove, učenička postignuća i ono što sam primijenila u praksi.

............

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

............

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige