Mama učiteljica

Ako sam se ponekad i pitala oko nečega, uvijek sam imala nekoga „iznad“ sebe da me uputi, savjetuje ili kaže kako moram nešto učiniti.

Polaskom starije kćeri u školu postala sam mama učiteljica. Odjednom se preda mnom otvorio novi svijet. Kako organizirati vrijeme ako poslijepodne ima balet, kako nešto svladati/naučiti/napraviti ako ja popodne radim, a tati nisam napisala što treba s njom napraviti. Odjednom se i moj pogled prema količini zadaće promijenio.

Najviše promjena se dogodilo u nekom samom metodičkom činu i pristupu radu s učenicima. Kao da sam učila na uočenim greškama. Kao da sam prvi put vidjela učiteljski život i svijet iznutra, dubinsko snimanje.

Moram se odmah ograditi i reći da ja nisam bila (i još nisam) mama koja uči sa svojom djecom, koja zna autora knjiga po kojima je radila biologiju ili skriptira neki predmet.

Ja sebe više opisujem kao mamu organizatoricu, mamu koja će sve omogućiti, pripremiti, ali učiti umjesto djece neću.

Tu je bilo i skliskih trenutaka kad sam mogla kao kolegica reagirati na nepravilnosti, ali sam „pregrizla“ jezik. Tražila sam da uči na vlastitim uspjesima i neuspjesima.

Kao mama učiteljica najlošija sam bila jer sam nosila priče iz škole kući, jer sam jako često koristila riječi „oni moji“, jer sam ponekad oduzimala većoj pribor da nekom u razredu dam jer, eto, on nema, nisam imala vremena za njene priče iz škole jer su moje bile važnije/snažnije/tužnije nego, eto, njezina da je Tin nije htio pogledati na satu.

ŠTO SE PROMIJENILO U MOM RADU ?

a) Ono što sam mislila da je najjednostavnije nekad je djeci potpuno nepoznato. Recimo, riječ „zablistati“ ili „zalazak“ koje su nama odraslima svakodnevne, a djeci totalno apstraktne. Danas u radu zastanem, i pitam ih ima li nešto što ne razumiju, nešto ne znaju, nije sramota, ni učiteljica sve ne zna, naučit ćemo zajedno.

b) Obaveze. Smanjila sam ih. Ne treba napraviti sve pokuse iz radne bilježnice. Ne treba baš svako slovo provesti u djelo. Treba više na satu istraživati, izići iz škole i doživjeti. Pustiti da stvaraju slike u svom mozgu, slike ili sekvence djetinjstva koje će ih mirisom i bojom podsjetiti na školovanje.

c) Treba pjevati i tako razbiti stres. Pjevati (i plesati) u svim etapama sata kad želimo osjetiti zajedništvo, od brojalice osmisliti igru i cijelu školu ponekad (u toj ranoj dobi) vratiti u ono bezbrižno i veselo doba.

d) Treba se uz obavezne dijelove TZK-a ponekad igrati graničara. Da, djeca vole graničar. Pamte ga, vesele mu se, a uz njega uče toliko socijalnih komponenti, uče navijati, uče biti pravedni, pošteni… Da, treba se igrati.

e) Svako dijete uči na svoj način. To je jedna od najvažnijih škola mame učiteljice koju sam naučila. Moja velika nikako nije mogla naučiti usmeno zbrajati i oduzimati do 100. Nikako. Prolila sam suza i suza s pitanjem kako, zašto ne može, što radim pogrešno, a onda sam pročitala studije Engleza, Japanaca, da oni pisano zbrajaju i brojeve do 20, da svako dijete nema tu dozu apstraktnog mišljenja u dobi od 8 godina i da treba pronaći POJEDINCU najlakši način.

f) Mali noćni razgovori. Dovoljno je bilo na kraju dana na jastuku pričati što se dogodilo u školi. Moja velika bi rekla: „Nitko nije primijetio moju novu haljinu“; „Učiteljica ništa nije rekla za crtež u lektiri, a ja sam se stvarno potrudila“… Sada nastojim svako dijete razveseliti: „čvrga“ za novu frizuru, pohvalim haljinu, pitam što su dobili za rođendan, znam kako se zovu kućni ljubimci i vjerujem da imaju dovoljno priča koje mogu ispričati roditeljima.

g) Svaka medalja vrijedi. To je jedna od najvažnijih lekcija života – ako se netko trudio, cijele godine trenirao recimo tenis, onda idemo cijeli dan posvetiti tom djetetu, tom uspjehu, tom trudu koje je netko posvetio. Moja velika je oduvijek bila nadarena za slikanje. Nisu znali što bi s njom pa sam ja kao mentor preuzela tu brigu. Slala je na natjecanja, dobivala je nagrade, a njena škola se potpisivala i kitila. Od tada šaljem radove školske djece na sva zanimljiva natjecanja. Najčešće uspješno. I svi smo veseli i zadovoljni zbog toga. Da nismo probali, ne bismo ni znali da možemo.

• Uživajte u ljetu! I ljeti možete neke od ovih aktivnosti provoditi s vlastitom djecom.

Sandra Vuk, OŠ Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono