Gdje je nestao zanos?

Veseli me što neke kolegice i kolege nisu izgubili zanos i još uvijek vjeruju u reformu. Budući da sam radila u nekoliko škola, shvatila sam da je svugdje isto – oni koji žele, već rade drukčije. Nadalje, mnogi su glasni samo zato što žele biti primijećeni. Primijetila sam i da mnogi nikad nisu pročitali dokumente vezane za reformu, ali o svemu imaju svoje mišljenje.

Rijetko nailazim na učitelje koji mogu argumentirano raspravljati, a da se sve ne svede na osobno iskustvo ili borbu ega. Zato osjećam prazninu. Umjesto „cendranja“, skupljanja likeova na društvenim mrežama i prosvjetnog „turizma” počela sam čitati stručnu literaturu – strane primjere prakse, to jest dublje analize različitih reformi koje se provode svugdje u svijetu.

Iznimno mi se svidio anglosaksonski školski sustav koji je utemeljen na tradiciji, a na kraju svake školske godine nešto se u njemu mijenja. Naime, na kraju školske godine može se utvrditi što je bilo dobro, a što nije, odnosno može se smisliti neka nova metoda ili neki novi primjer.

Njihovi izlazni rezultati bolji su od naših (nešto malo). Međutim, nakon 14. godine učenici postižu slabije rezultate. Većina učenika koji se školuju na višim školama i fakultetima iz drugih su država. Nadalje, UK bilježi najveći postotak maloljetničke trudnoće.

Svi su svjesni tih nedostataka, stoga mijenjaju sustav iz godine u godinu – bez bombastičnih naslova u medijima, bez velikih reformi i bez velikih političkih dogovaranja. Na skupu na kojem sam sudjelovala 2016. godine u Bruxellesu upravo je predstavnik UK-a tražio savjete jer ga je zanimala praksa ostalih sudionika, to jest kako rješavamo neke stvari. Neki od sudionika u šali su ga pitali: „Što će vama to, vi izlazite iz EU-a?”, a on je odgovorio da dobro školstvo nema ni boje ni zastave.

Na tom sam sastanku prvi put doživjela da mene netko pita za mišljenje, odnosno da kažem kako radim u prvim godinama obrazovanja učenika i da prikažem svoj rad. Tamo se nitko nije predstavljao za nešto što nije. Njima je bilo bitno da je netko tko živi na granici EU-a jednako informatički obrazovan (samoobrazovan), da sudjeluje u promjenama, piše, čita, primjenjuje sve u praksi i ima što pokazati. Kad su čuli da sam nositeljica projektnih događanja koji obuhvaćaju stotinjak škola do 10 000 učenika, pitali su me kako sam nagrađena i tko još radi nešto slično poučen mojim iskustvom.

Znam da ne cvatu svugdje ruže, ali čak je i kolega iz Rumunjske rekao: „Od vas se može svašta naučiti.”

• Hrvatska u budućnosti, rad učenice N. Herak, 4. razred

....................

Danas, tri godine nakon što je počeo CKR, sa sjetom gledam neke skice koje sam stvarala kao kritički prijatelj. Uhvati me tuga kad se sjetim zanosa s kojim sam danima iščitavala sve tablice, prilagođavala ishode za prvi, drugi, treći i četvrti razred, navodila primjere i povezivala ih sa satnicom i predmetima...

U razredu radim najbolje što znam i za što sam se školovala. Katkad se upustim u neke novitete: bilježim ih i istražujem, ali zasad ne pišem stručne članke o tome.

Osjećam negativan naboj mnogih koji rade u prosvjeti, stoga primjeri obrnute učionice ili projektnog pristupa ostaju „zaključani” u mojoj glavi.

Svugdje nailazim na „kopirače” – one koji jedva čekaju da nešto napravim pa da to prezentiraju pod svojim imenom.

• Zato današnja kolumna nosi naziv Praznina. Možda proljetni sjaj donese ponovni zanos, a možda ostane zaključan u mojoj učionici.

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.