Ne poznajem nijednu norvešku obitelj u kojoj djeca ne žele ići u knjižnicu

…čemu služe problemske tinejdžerske knjige i kako se norveški roditelji snalaze u „moru” knjiga.

U Norveškoj se godišnje objavi oko 700 knjiga za djecu, što je mnogo za zemlju s pet milijuna stanovnika. Odražava li ta statistika, prema vašem mišljenju, interes djece za čitanjem? I kako državna politika utječe na tu situaciju?

U Norveškoj, baš kao i kod nas, svi od jutra do sutra govore o tome kako djeca više ne čitaju ili čitaju mnogo manje. Norvežani rade na tome. Država podupire čitanje u djece na različite načine, uzimajući u obzir interese svih sudionika u procesu – djece, roditelja, knjižnica, pisaca, izdavača, stručnjaka za čitanje u djece.

Na primjer, država godišnje kupuje nove knjige od izdavačkih kuća i distribuira ih knjižnicama, javnim i školskim ustanovama. Postoji posebno vijeće koje odabire knjige. U vijeće ulaze pisci, kritičari, predstavnici knjižnica i stručnjaci za čitanje u djece. Na taj način knjižnici, o državnom trošku, pripadnu sve dobre knjige, norveških autora i prevedene, bez obzira na ideološku sastavnicu, uključujući i one koje postavljaju teška pitanja i govore o svim problemima koji postoje u Norveškoj.

Sve veće izdavačke kuće izdaju serije „lako čitljivih knjiga”. To su male knjige sa slikama i velikim slovima namijenjene djeci kojoj čitanje teže ide, koja tek počinju čitati ili su se nedavno doselili u Norvešku i uče jezik. To su prave, kvalitetne knjige, s pravim zapletom i herojima, samo tanje. Svaki pisac smatra svojom dužnošću napisati knjigu ili nekoliko njih za ovaj projekt.

Ne poznajem nijednu obitelj u kojoj djeca ne žele ići u knjižnicu. Svakoj knjižnici pripadaju okolne škole. Postoji „autobus-biblioteka” i „brod-biblioteka” koji se financiraju iz lokalnog proračuna. Nekoliko puta godišnje knjižničari dolaze u školu, razgovaraju o novitetima koje možete odmah pročitati. Knjižničari moraju govoriti na roditeljskim sastancima. Ako roditelj nije u mogućnosti sam tražiti knjige za svoje dijete, takvi mu sastanci pomažu da se orijentira.

Postoji također još jedno pravilo: svako norveško dijete ima pravo upoznati se s piscem barem jednom godišnje. Općine iz proračuna dodjeljuju određena financijska sredstva školi, što im omogućuje da pozovu pisca u goste i plate mu odgovarajuću naknadu. U školama se i inače mnogo čita moderna norveška književnost, ali do trenutka kada pisac stigne cijeli će razred pokušati pročitati njegovo djelo. A za pisca je to druženje s djecom i način zarade.

U Norveškoj postoji mnogo problemskih knjiga. U Rusiji pedagozi i psiholozi gledaju na knjigu sa svoga gledišta: koji problem ona rješava i što će dijete iz nje naučiti. Književni kritičari prigovaraju i tvrde da je knjiga umjetnost, a ne metoda. Kako Norvežani rješavaju ovo pitanje?

Norvežani i Šveđani imaju mnogo romana o temama koje su važne za adolescente. Što god bi se tinejdžeru moglo dogoditi, bilo da mu je umre pas, bude dijagnosticirana teška bolest, ostavi ga djevojka ili mu predstoji preseljenje u drugi grad, o tom već postoji knjiga, i ne samo jedna. To su problemske knjige u smislu da je društvo otkrilo problem i formuliralo neku vrstu socijalnog pitanja. Ne razumijem točno kako do toga dolazi, ali odjednom postaje jasno da vam je potrebna knjiga o određenoj temi i izdavač može naručiti od autora takvu knjigu. Drugim riječima, ako su Norvežani jučer na internetu pronašli nešto poput „grupe smrti”, već danas bi bilo nekoliko umjetničkih knjiga o ovoj temi. Cijelo društvo brine o ponašanju djece, ono jednostavno na taj način razgovara s njima.

..................

NAPOMENA: 

• Papmambook – internetska stranica koja se bavi dječjim knjigama, cilj joj je pomaknuti fokus javnosti s knjiga kao objekta na čitanje kao proces.
• Izvor: papmambook.ru