Samostalno dijete uči za sebe

Nemalo puta se dogodilo da dobijem zadaću koju prepoznajem iz aviona kao roditeljevu (po rukopisu, opsegu, urednosti). Neugodno je nepriznavanje roditelja da je počinio pogrješku, da je uskočio umjesto djeteta koje je, eto, već zaspalo, zaboravilo zadaću, bilo umorno ili slijedi neki sličan izgovor.
Poteškoće počinju već u prvom razredu.

Ponekad je doista teško (Sizifov posao) nekim roditeljima dokazati da je pisanje zadaće učenikova obaveza i dužnost. Da su u zadaći zastupljeni zadatci koje su učenici u stanju sami obaviti te da je to za njihovo dobro. Pisanje zadaće je jedan od načina učenja, utvrđivanja sadržaja.

Svakodnevno pokušavam učenicima objasniti što znači domaća zadaća, zašto imaju obavezu koju trebaju izvršiti kod kuće. Budući da imamo mnogo učenika putnika, često se događa da oni do dolaska autobusa ostaju u učionici. Najlogičnije je da se to vrijeme iskoristi za završavanje započetih zadataka. Neki učenici često napišu i cijelu domaću zadaću.

No, s individualnih razgovora s roditeljima saznajem da se to ne pokazuje kao dobro zamišljena aktivnost. Neki roditelji smatraju da dijete treba svakodnevno sjediti uz knjige i po nekoliko sati. Kada to nisu u mogućnosti iz različitih razloga ostvariti, tu su roditelji koje će pomoći, samo nešto dopisati, popraviti, obrisati, nacrtati kako se učitelj/učiteljica ne bi ljutila i izgrdila ga.

To je potpuno pogrješno.

Većina učenika ozbiljno shvaća svoje obaveze te ih nastoje korektno odraditi, no često su roditelji ona karika u lancu koja zapinje.

Roditelji često na sebe preuzimaju kompletnu odgovornost u vezi s učenjem i ispunjavanjem postavljenih zadataka, smatrajući to ulogom koja im pripada. Tu najviše i griješe. Tako preuzimaju obavezu od djeteta, oduzimaju mu osjećaj odgovornosti za rad, napredak i rezultate. Dijete s vremenom postaje sigurno da u slučaju ikakve poteškoće ulijeću mama i tata koji će spasiti situaciju.
To je vidljivo na svakom nastavnom satu, počevši od pripreme školskog pribora.

Koliko ste puta već čuli: Mama mi nije stavila radnu bilježnicu u torbu.

I, vjerujte, upravo je mama odgovorna za to jer je samo pregledavala torbu, a usput i ispravljala zadaću dok je dijete već spavalo.

KOLIKO VAM JE POZNATA OVA SITUACIJA: Nakon likovnog odgoja učenik samo ustane, a vi pitate: A pribor za likovni? Tko će složiti boje u kutiju, oprati kistove i urediti radno mjesto? Čuvanje i spremanje pribora te održavanje urednosti radnog mjesta velik je problem učenicima umjesto kojih to kod kuće rade roditelji. Dijete ne razumije da ne izvršava svoje obveze jer je tako naviknuto.

Dragi roditelji i dragi učitelji (koji ste spremni spremati učionicu nakon što učenici odu), šaljem vam ovu poruku: škola je djetetova obaveza i odgovornost, znanje je rezultat njegovog rada i truda.

• Učenik treba učiti zbog sebe, ne za roditelje i ne za odlične ocjene. Treba razvijati svoje sposobnosti i stjecati kompetencije. Stoga, pomozimo učenicima, učimo ih odgovornosti i samostalnosti, pomozimo im da stvaraju vlastita djela, osposobimo ih za samostalan život koji se neće odvijati iz sjene njihovih roditelja.

KAKO TO ČINITI:

• Dijete neka samo čita, budite u blizini, provjerite sadržaj, ali ne čitajte umjesto njega.
• Kad pročita lektiru, provjerite je li razumjelo sadržaj.
• Kad nešto nacrta, možete s njim razgovarati o tome, ali neka samo ispravi ili doradi crtež.
• Ako dijete nešto nije napisalo dobro, točno ili uredno, uputite ga, ali neka samo ispravi.
• Ne uzimajte u ruku djetetovu olovku, bojicu, ne ispravljajte njihov uradak.
• Morate biti svjesni toga da je nama učiteljima bolji i njihov najslabiji uradak nego vaši savršeni ispravci. Mi cijenimo kad se učenici potrude i nešto naprave sami.
• Budite uz dijete, budite mu podrška, potičite ga i znajte pohvaliti i svaki mali uspjeh.

OD VAS SE OČEKUJE DA GA PRATITE, budete uz njega, a ne da radite umjesto njega.

Nema veće sreće i uspjeha za roditelja i učitelja/učiteljicu nego kada vidimo da je dijete, naš učenik, stasao u samostalnog, uspješnog čovjeka. Naša najveća nagrada je da smo bili u mogućnosti sudjelovati u tom sazrijevanju, odrastanju i putu k uspješnosti.
……………

Elena BRAJKOVIĆ, OŠ Vladimira Nazora, Pazin