Lepe su, lepe katruže…

U mojemu rodnom selu Hlapičini zovu ih betlehemi, što govori da su te biljke zaista čudesno lijepe. I ponovno su u modi! Možete kupiti sadnice u trgovačkim centrima i slušati o njima u TV emisijama.

No, prije dvije godine moji učenici četvrtog razreda i ja nismo to znali. Ali, znali smo i čuli za ambroziju, tigraste komarce, crvene puževe, strizibube, šimširove moljce i druge biljne i životinjske vrste. Saznali smo da su u našu zemlju uvezene namjerno ili nenamjerno iz drugih zemalja i da uništavaju naše zavičajne biljke i životinje te da ih nazivaju invazivnim biljnim i životinjskim vrstama.

Zapitali smo se kako bismo mogli očuvati naše, domaće biljke i očuvati tradiciju zavičaja te proširiti poruku da je starinsko ljepše i zdravije.

Smislili smo mali razredni projekt, odabrali naslov LEPE SU, LEPE, KATRUŽE i krenuli u akciju. Na zajedničkom sastanku objasnili smo roditeljima da u školskom dvorištu želimo zasaditi katruže te da želimo da one rastu i u našim i u dvorištima naših susjeda.

– Zašto baš katruže? – pitali su roditelji.

Zato što su posebno lijepe, zato što je to starinsko međimursko cvijeće koje dugo traje i, što je najvažnije, ne zahtijeva veliku brigu te ga ne treba prskati otrovima protiv nametnika.

Roditelji su se složili i prihvatili zadaću da nabave sadnice, a mi smo se sjetili da postoji Međimurska zaklada solidarnosti Katruža i da je njezin upravitelj Matija Posavec, župan Međimurske županije. Napisali smo mu pismo u kojem smo ga upoznali sa svojim projektom i pozvali ga da nam se pridruži pri sadnji katruža, a kad katruže budu cvale, njihovom ćemo se prodajom uključiti u rad Zaklade.

Na našu veliku radost župan je prihvatio poziv. Početkom listopada katruže su posađene. Roditeljima su se pridružili i školski cvjećari. Bili su zaista vrijedni i posadili su sve katruže osim jedne. Nju smo ostavili za župana koji nas je posjetio na Dan zahvalnosti za plodove zemlje i posadio tu, posljednju katružu. Učenici su mu zapjevali i otplesali kolo "Lepe su, lepe katruže" koje ih je u sklopu projekta naučila Tenina baka.

Prva, crvena, procvala je prošle godine. Nakon toga nitko nije mario za njih. Pokošene su, gažene usprkos našim znakovima zabrane. Učenici koji su ih sadili sad su u višim razredima, no dobili su male nasljednike u učenicima 1.a, koji su već od ranog proljeća nestrpljivo čekali hoće li katruže niknuti.

I niknule su! Jače od kosilice, od zime i od mnogobrojnih dječjih koraka. Niknule su jače i brojnije. Procvala je opet najprije crvena, pa više ružičastih i na kraju bijela, no nikako da ih fotografiramo u cvatu. Njihovo nam je lišće služilo kao ukras gotovo sve do jeseni, kad smo željeli proširiti svoj školski cvjetnjak novim katružama, a možda i kojom hortenzijom ili perunikama.

No, to nismo učinili. U prvom polugodištu drugoga razreda bavili smo se nekim drugim stvarima: skupljali plastične čepove za udrugu oboljelih, „dizali glas za Zemlje spas”, nastupali za starije osobe s "Brojkajlicom" i "Tikvama", malim scenskim igrama na kajkavskom narječju koje sam napisala za svoje učenike. Nedavno smo se uključili u akciju darivanja slikovnica u povodu Međunarodnog dana darivanja knjiga i zajedno s ostalim učenicima razredne nastave skupili 170 knjiga kojima želimo uljepšati boravak u bolnici te skratiti vrijeme u čekaonicama u zdravstvenim ustanovama u mjestu.

• I evo nas opet na pragu proljeća. I ponovno ista priča i pitanje: hoće li niknuti naše katruže?

...................

Mirjana MOŠMONDOR, dipl. učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika, Osnovna škola Mursko Središće

...

Mirjana Mošmondor već je 38 godina zaposlena u OŠ Mursko Središće. Učiteljica je savjetnica i voditeljica Županijskoga stručnog vijeća učitelja razredne nastave. Od rane mladosti privlači je pisana riječ, a ljubav prema domaćem, kajkavskom narječju prenosi i na svoje učenike. Za njih piše stihove, kraće scenske igre i igrokaze na zavičajnom govoru.