Najbolje učitelje treba prestati 'ubijati' planiranjem, ocjenjivanjem i sastancima

Gotovo svaki učitelj prepoznat će ovu tužnu istinu: učitelji rade sve dulje i dulje iz tjedna u tjedan.

Pitanje koje se postavlja je sljedeće: pridonose li ti dodatni sati provedeni u školi kvaliteti poučavanja i učenja? Nažalost, čini se da to nije slučaj.

Vjerojatnije je da provodimo beskrajne sate obavljajući beznačajne zadatke jer to je upravo ono što se očekuje od nas.

Stoga, moguće je uvesti jednostavnu strategiju koju bi sve škole mogle usvojiti, a koja bi omogućila da se napokon razriješi pitanje beskrajnih radnih sati, i naravno, ravnoteže radnog i privatnog života.

Postoji četiri ključna područja koja svi ravnatelji i administratori trebaju istražiti.

Fokusiranjem na ta područja mogli bismo učiteljima vratiti posao koji zaista vole raditi – poučavanje. Škola će morati djelovati kao tim i naći dosljedan i dostižan pristup u svakom od tih područja.

ČETIRI PODRUČJA KOJA UTJEČU NA RADNO OPTEREĆENJE

PRVO, svaka škola treba znati smjer u kojem se kreće, a to mora razumjeti i svaki član školskog osoblja. Toliko vremena je izgubljeno zato što ova točka nije dovoljno dobro objašnjena ili nije shvaćena. Koji god bio smjer škole, on mora biti jasan školskom osoblju i dobro tempiran. Bezbroj stručnjaka u vašoj učionici svakodnevno neće vas poboljšati kao učitelja, ali komunikacija hoće. Osim toga, poboljšanje se ne događa kad škola neprestano mijenja svoj smjer.

DRUGO, postoji potreba da se radikalno razmotre politike planiranja i ocjenjivanja u školi. Planiranje i ocjenjivanje moraju biti radikalno smanjeni. Previše vremena gubi se na planiranje nastave. Kako je moguće da planiranje traje dulje nego nastavna lekcija?

Ocjenjivanje je preuzelo oblik ispunjavanja obrazaca. Uvedeni su skupi sustavi koji zahtijevaju sate i sate unošenja podataka, a s kojom svrhom? Imamo li kakve koristi od toga? Znamo li više? Naposljetku, odmah nakon što su podatci uneseni, postaju zastarjeli. Oni imaju svoju korist, ali ne kad je potrebno toliko vremena da se dođe do njih. Stoga su jednostavne metode najbolje, a jedna opcija je također da drugo školsko osoblje unosi podatke umjesto da učitelji troše svoje vrijeme na to.

TREĆA točka tiče se načina na koji se ocjenjuje učenički rad. Ocjenjivanje ne bi nikad trebalo ići na korist školskom osoblju ili roditeljima. Svrha je ocjenjivanja da se motivira rad djece. Stoga je najbolje ocjenjivanje provedeno uz učenika, razgovarajući i raspravljajući s njim. Nošenje učeničkih radova kući da biste proveli veći dio noći na njihovo ocjenjivanje nije put do napretka, a škola to mora objasniti i roditeljima.

Naposljetku, ČETVRTA i posljednja točka tiče se besmislenih sastanaka. Njih bi trebalo ograničiti na samo dvije večeri tjedno, a njihov značaj mora biti prepoznat. Starije školsko osoblje mora shvatiti da je nakon šest sati u učionici „odmah nakon nastave“ često loše vrijeme za sastanke.

Moj plan je očito vrlo jednostavan, ali svaka škola se treba pozabaviti ovim područjima.

Kriza vrbovanja mladih učitelja je vrlo važno pitanje u današnje vrijeme, ali zadržavanje kvalitetnih učitelja je još važnije. Da bismo zadržali najbolje, moramo se osigurati da ih ne ubijamo planiranjem, ocjenjivanjem i sastancima.

...........................

NAPOMENA:

• Autor članka Collin HARRIS obavlja funkciju ravnatelja više od dvadeset godina, a njegova škola proglašena je izvanrednom u svim kategorijama.
• Izvor: tes.com