Izazovi i kreativna rješenja u približavanju radosti i umijeću muziciranja

Iako sada već postoji nebrojeno mnogo popularnih psiholoških tehnika i edukacija koje (na)uče čovjeka ovoj u današnje vrijeme neprocjenjivoj vještini, samo bi ih malo moglo biti, ili možda već i jest, zanimljivo mladim ljudima, srednjoškolcima, vrlo često opterećenima najnovijim tehnološkim popratnim pojavama u društvu.

No, postoji nešto puno suptilnije i dinamičnije što će zaokupiti pažnju srednjoškolaca i nesvjesno ih “natjerati“ da budu prisutni sada i ovdje. Ta “moćna tehnika“ zove se radost i umijeće skupnoga muziciranja.

Vjerujem i nadam se da se do sada u ovom uvodnom dijelu članka slažete sa mnom, no sigurna sam da neki od vas postavljaju pitanje: kako upotrijebiti i primijeniti tu “moćnu tehniku“?

Naravno, odgovor i sam postupak primjene nisu laki, jednoznačni i sveopćeprimjenjivi, naprotiv, postupak zahtijeva konstantnu prilagodbu, promjene i osluškivanje potreba grupe srednjoškolaca kojoj se pristupa. Kao i profesori srednjoškolske ili bilo koje druge razine obrazovanja svih predmeta, svjesna sam da smo nebrojeno puta opterećeni brojnom papirologijom, ograničenim uvjetima i mogućnostima rada, osobnim odricanjima, a u svemu tome i čestim gubitkom niti vodilje na putu prema cilju.

Ipak, smatram da cilju i nije tako teško stremiti ako imate jasnu viziju onoga što želite postići i spremni ste uložiti svaki potreban atom snage za kvalitetan način prezentacije i prijenosa znanja.

Jedan takav projekt koji na poseban način prikazuje mogućnosti prezentacije i prijenosa znanja ove “moćne tehnike“ održao se nedavno, u prosincu prošle godine, u Gimnaziji Sesvete.

Tamošnji kolega Nikola Sebastian JAMBROŠIĆ inicirao je prije dvije godine izuzetno zanimljiv projekt pod nazivom Susret školskih zborova, koji nije natjecateljskog karaktera, pa je odličan poligon za nestresnu prezentaciju zbora i stjecanje ključnog iskustva zborskog nastupa.

Nadograđujući ideju prve godine uspješnom realizacijom koncerta brojnih srednjoškolskih zborova i edukacijom namijenjenom profesorima dirigentima, ove godine dvodnevni događaj proširen je i obogaćen edukacijom namijenjenom učenicima polaznicima srednjoškolskih zborova.

Kao osobi kojoj je povjereno vođenje učeničke edukacije, osjetila sam strah, prije svega od novih učenika – hoće li prihvatiti i surađivati u onome što sam naumila, a s druge strane, i to ću, nadam se, osjećati cijelog života, određeno neznanje o temi, koje što prije moram pretvoriti u znanje.

U KONAČNICI, edukacija, koja se sastojala od prikaza anatomije pjevačkog aparata, promjena koje se na njemu događaju, impostacije glasa, emocija koje putem pjeva treba znati oblikovati i izraziti, realizirana je vrlo uspješno u dva i pol sata. I djevojke i dječaci su s jednakom zainteresiranošću pratili svaki dio edukacije i na kraju bili zadovoljni novim spoznajama i naučenim partiturama.

Pri izboru partitura držala sam se smjernice da jedno djelo mora biti klasično ili tradicijsko i u duhu Božića, a drugo svakako mora biti njima blisko i na popularan način izvedeno.

U tom svom vrlo kratkom, ali pozitivnom iskustvu rada s mladim ljudima primjećujem da je jedna činjenica konstantna i čini mi se da će tako uvijek biti: učenici poštuju i cijene autoritet te činjenično i znanstveno utemeljeno znanje koje kvalitetno i interaktivno prenosimo na njih.

Taj pristup, neovisno o tome radi li se o obaveznom predmetu ili izvannstavnoj aktivnosti, trebao bi biti jednak.

Imajući na početku svoje profesionalne karijere s jedne strane sigurnost u predavanje svog obaveznog predmeta glazbene umjetnosti, s druge strane sam osjetila veliki strah prouzročen određenim neznanjem u pogledu rada sa zborom i odabirom kvalitetne, primjerene, a opet zanimljive i suvremene zborske literature mladim ljudima, srednjoškolcima.

Stoga sam na tom putu razvoja i cjeloživotnog učenja svakako zahvalna svojoj zborskoj mentorici maestri Snežani PONOŠ što mi dopušta da od nje učim uz najbolji mogući model – pjevanjem u njenom eminentnom zboru Cantus ante omnia.

Nakon usvojenog znanja u kratkom roku odvažila sam se primijeniti sve što sam naučila i na svoj srednjoškolski djevojački zbor Gimnazije Velika Gorica.

Iako je zbor i prije nego što sam počela raditi u školi postojao u tom sastavu, nije se pretjerano razvijao u vidu vokalne tehnike i izvedbe nošene emocionalizacijom same skladbe. Stoga sam se našla na samom početku svog rada ispred dvadesetak djevojaka, što i nije tako loše, jer nisam trebala ispravljati, kako se u narodu kaže, krive Drine. Djevojke koje su do tada na zbor dolazile većinom radi odlične ocjene iz glazbene umjetnosti (jer kako ih drugačije motivirati?!) počele su se mijenjati i shvaćati težinu i odgovornost, ali prije svega zadovoljstvo zajedničkog pjeva s jasnom idejom i vizijom.

Poučavajući ih postupno tehnici pjeva, koja uz pravilno i osviješteno disanje te uporabu cijeloga tijela, kako fizički, tako i mentalno, gradi njihovo interpretatorsko znanje, stekle su sigurnost i želju za nečim većim i odgovornijim od nastupa na školskoj priredbi, želju za odlaskom na natjecanje i svjesno izlaganje svog rada i truda ocjenjivačkom žiriju.

Moj profesorski dio posla i odgovornosti u pripremi cijelog natjecateljskog projekta bio je izložiti djevojkama sve faze rada koje nam predstoje, sposobnosti i vještine koje moramo redovitim i ustrajnim radom usvojiti te odabir kvalitetnog, ali svakako primjerenog natjecateljskog repertoara skladbi mom zboru, dok je njihova odgovornost bila da same na početku projekta razmisle, izvažu i donesu odluku o tome jesu li spremne na takav čin i svojevrsnu žrtvu vlastitog slobodnog vremena, jer nakon odluke nema povratka. Naravno, čim sam prebacila lopticu na njih i dala im gotovo većinsku odgovornost i moć donošenja odluke, djevojke su jednoglasno pristale i svjesno se upustile u projekt.

Ključan dio u ovom cijelom procesu čini mi se međusobno povjerenje i odanost onome što radimo i čemu zajedno stremimo.

Ne mogu reći da je cijeli proces rada i pripreme bio bez poteškoća i čak pomalo neizvjestan, od bolesti pojedinih članica dan prije natjecanja do ponekad neredovitih dolazaka na probe, ipak je projekt u konačnici uspio i djevojke su osjetile snagu zborskog troglasnog i četveroglasnog pjeva uz natjecateljski duh.

Iako uvjeti rada nikada neće biti savršeni, krenite zadovoljni od onoga što imate i postavite realne ciljeve i zadatke pred sebe i učenike, i ne sumnjam da uspjeh neće izostati, a onda ćete s vremenom sigurno rasti i Vi, a i oni skupa s Vama, te zajedno uživati u međusobnoj nadogradnji, razmjeni iskustava i znanja, i čvrstoj i zdravoj sponi prijateljstva koju je moguće razviti i u odnosu učenika i profesora.

.................

Ivana PETRAVIĆ, mag. muzikologije | prof. glazbene umjetnosti u Gimnaziji Velika Gorica

..................

Autor fotografija od 1 do 4: Ante Delač – fotografije su preuzete iz albuma službene Facebook stranice Smotre školskih zborova |  

Fotografije 5 i 6 privatni album prof. Nikole Sebastiana Jambrošića