Senegalski školski mikrovrtovi na riži i ljuskama kikirikija

...što me je iznenadilo i oduševilo pa sam odlučila isprobati to prvom prilikom u svojoj školi. Dočekali su nas nasmiješeni učenici, učitelji i ravnatelj. Proveli su nas kroz svoju školu i približili nam svoj način rada. Iako škola ima sve potrebne resurse za normalno odvijanje nastave i usvajanje znanja, sve je vrlo, vrlo skromno. Klupe i stolice su dotrajale, kao i ploče na zidovima. Školski prostor je velik i prostran, učenici imaju klupe na kojima mogu sjediti i drveće koje im pravi hlad. Učionice su kao bungalovi, naslagane jedne na druge, a na oglasnoj ploči stoji samo detaljan raspored sati. Školska kuhinja je na otvorenom, pa djeca svako malo mogu doći po nešto fino. Za marende dobivaju, među ostalim, paketiće s ušećerenim kikirikijem ili limetu s paprom i soli.

Škola je posebna po mikrovrtovima. Najviše me iznenadilo što nemaju zemlju kao supstrat. Koriste ljuske kikirikija i riže kao podlogu na kojoj sade i siju bilje ili pak koriste stiropor koji pluta na vodi i na kojem su rupice i u njima biljke. Imaju uglavnom slične biljke kao i mi. Sade rajčicu, salatu, puno začinskog bilja kao što su metvica, matičnjak, bosiljak, origano, ljute papričice i slično. Učenici su jako angažirani oko vrtova i sa zadovoljstvom predstavljaju svoj rad i stečeno znanje.

U samom centru Dakara o mikrovrtovima se brinu tri starije gospođe koje prodaju sadnice, pa time nešto i zarade. Poanta mikrovrtova je ozeleniti i obogatiti okoliš, ali i potaknuti vlastitu proizvodnju i u nekoj dozi samostalnost u izboru dostupnih namirnica.

Oko 14 sati vratili smo se u ured ACRA-e, gdje smo nastavili s radionicama dobrih praksi u igrama koje provodimo u svojim školama, što u projektu, a što u redovnoj nastavi. S velikim poštovanjem izdvajam uspjeh učitelja i njihovih učenika u pčelarenju u jednoj školi u Francuskoj. Naime, u otprilike tri godine od jedne posuđene košnice i uz pomoć pčelara došli su do 5 vlastitih košnica, samostalnog uzgoja te proizvodnje oko 45 kg meda godišnje. Od prodaje meda kupuju potrebnu opremu, ali su trenutačno u velikom problemu s nekim insektom koji im jede pčele pa im se prinos znatno smanjio, na 15-ak kg meda. Sad osmišljavaju kako spasiti pčele.

Moram također spomenuti da se naša „engleska grupa“, vjerojatno zbog dobne skupine djece s kojom radimo, izdvojila kao najkreativnija, s brojnim konkretnim primjerima koje smo prikazali crtežima i umnim mapama, dok su ostali prilično diplomatski i u natuknicama uopćeno navodili. Podijelili smo se u grupe prema govornom području i vrsti škole koju predstavljamo. Budući da su kolege iz Cipra (OŠ) i kolegica iz Rumunjske također govorili engleskim jezikom kao i mi, činili smo jednu grupu. Ostali su podijeljeni u još tri grupe. Kolega iz ruralne škole u Francuskoj iznenadio nas je odličnom, kreativnom i vrlo kompleksnom igrom koju je osmislio i proveo s učenicima te na toj radionici i s nama. Igra se zasniva na promišljanju o izlovu ribe, troškovima i svim ostalim uvjetima ribarenja.

Oko 18 sati vratili smo se u Rezidenciju Mermoz, gdje smo još vidno uzbuđeni i vrlo motivirani nastavili razgovor o igri i ostalim igrama koje provodimo s učenicima, te načinima na koje možemo i u budućnosti nastaviti s razmjenom dobrih praksi. U tim večernjim razgovorima iznenadila nas je informacija da Francuzi i Ciprani imaju prilično fleksibilan način poučavanja, procjenjivanja i ocjenjivanja, a suprotno tome, na primjer, Francuzi nemaju slobodu primjene igre u predmetnoj nastavi i višem školovanju. [ IZ DRUGIH MEDIJA | eathink2015.org ]

...........

 Ana GRBČIĆ i Marija RONČEVIĆ

...........

VEZANI ČLANCI

• Učiteljice Ana i Marija o svojim iskustvima
• Kako to izgleda u senegalskim EAThink školama