Zahvaljujući Humanitarnoj udruzi Srce za Afriku – sagrađene dvije škole

Sve je počelo potkraj 2011. godine, kad je u Hrvatskoj zaživjela Humanitarna udruga SRCE ZA AFRIKU. O stotinama srca dobrote i dobročiniteljima koji su svojim prilozima zaslužni za dvije školske zgrade u Africi priča nam Maja SAJLER GARMAZ, predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku.

■ KAKO JE OSNOVANA UDRUGA 'SRCE ZA AFRIKU'

Humanitarna udruga Srce za Afriku osnovana je u prosincu 2011. godine s ciljem pomaganja našem misionaru fra Ivici PERIĆU da u selu Kivumuu u Ruandi omogući školovanje i topli obrok djeci iz sela.

E sad, kad kažem iz sela, valja napomenuti da je Kivumu selo s čak 35.000 stanovnika. U cijeloj župi ima oko 5000 osnovaca koji bi, mnogim slučajevima, nakon završetka osnovne škole u trajanju od šest godina, prekidali školovanje. Razlog je činjenica da se srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi plaća oko 300 eura godišnje, što je većini obitelji potpuno nezamisliv novac. Tako bi se ta djeca nakon završenih šest razreda našla u situaciji da ne mogu nigdje naći posao, gladovala su i bila bez perspektive, što je u konačnici rezultiralo time da se mnogi od njih okreću kriminalu i prostituciji.

Prvi naši misionari stigli su u Kivumu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Najprije fra Vjeko ĆURIĆ, a kasnije ga je zamijenio fra Ivica Perić.

U svakodnevnom radu s ljudima postalo je jasno da im dugoročno mogu pomoći jedino ako im omoguće školovanje ili, kako bi fra Ivica rekao: „Ne treba čovjeku dati ribu, nego ga naučiti pecati!“

Fra Vjeko nažalost svoj san o gradnji škole nije uspio ostvariti. Godine 1994. Ruandu je pogodio stravičan rat u kojemu je ubijeno više od milijun ljudi, a u teškom poratnom vremenu stradao je i sam fra Vjeko 1998. godine. Kivumu je ostao bez misionara.

Fra Ivica je tada bio misionar u Ugandi. Godine 2000. ponudio je da preuzme fra Vjekinu župu i nastavi raditi na njegovom snu koji se temeljio na pomoći djeci putem školovanja. U spomen na tragično preminulog fra Vjeku, fra Ivica je osnovao Centar Otac Vjeko u okviru kojega danas rade dvije srednje škole – Strukovna i Tehnička.

U vrijeme kad je stigao fra Ivica zemlja se oporavljala od rata, selo je bilo bez struje, vode, kanalizacije, bez apsolutno ikakve infrastrukture. Počelo se skromno, najprije se osposobila jedna zgrada za Strukovnu školu i opremila potrebnim strojevima, jer se u njoj djeca obrazuju za jedno od šest zanimanja: stolar, krojač, zidar, vodoinstalater, električar i zavarivač.

Vizionarski je u školu uveo smjerove poput onoga za električara, znajući da će kad-tad Ruanda doživjeti elektrifikaciju. Tako su generacije učenika koje su završile za električara imale osiguranu budućnost kad je počela elektrifikacija.

■ DOĐEŠ, VIDIŠ I ZNAŠ DA MORAŠ POKUŠATI POMOĆI

Moj suprug Željko GARMAZ i ja u cijeloj toj priči našli smo se sasvim slučajno.

Željko je, kad smo se upoznali, već bio veliki zaljubljenik u Crni kontinent. Posjetio je mnoge afričke zemlje, najprije kao ratni reporter, a potom je koristio svaki godišnji odmor kako bi putovao i upoznao dotad neistražena područja. Ljubav prema putovanjima, avanturama i, naravno, Africi prenio je brzo i na mene.

Godine 2006. vjenčali smo se i odlučili medeni mjesec provesti negdje na tom čarobnom kontinentu. Moja želja bila je otići u gorje Virunga vidjeti planinske gorile, a Željkova da se u DR Kongu popnemo na vrh 3470 metara visokog aktivnog vulkana Nyiragongo. Odlučili smo smjestiti se negdje u Ruandi, tamo provesti mjesec dana i iz „baze“ odlaziti na mjesta koja smo si zacrtali da želimo vidjeti.

Dok smo radili na organizaciji puta, naišli smo na podatak da u Ruandi rade naši misionari, među njima i fra Ivica Perić. Željko ga je kontaktirao e-mailom, u želji da nam netko domaći pomogne s osnovnim informacijama. Njegov odgovor, u kojem nam je ponudio smještaj u misiji u selu Kivumuu, četrdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija, nemalo nas je iznenadio. Naravno, prihvatili smo objeručke! Taj e-mail i fra Ivičina ponuda donijeli su nam veliko prijateljstvo.

Provesti mjesec dana u selu bez struje i vode, gdje ljudi žive u kućicama napravljenima od blata i kravlje balege, nešto je što vas jednostavno mora promijeniti.

Tamo djeca jedu topli obrok dva do tri puta tjedno i, unatoč tome i svim ostalim doista teškim životnim uvjetima, oni su uvijek vedri, sretni i nasmijani!

Već tada dogodio se neki "klik" između nas i fra Ivice. Jednostavno je to. Dođeš, vidiš i znaš da moraš pokušati pomoći. Budući da smo i Željko i ja novinari, iskoristili smo ono što najbolje znamo. Odmah smo se bacili na posao i počeli pomagati u pisanju tekstova za web stranicu: vjeko-rwanda.info, putem koje donatore u svijetu fra Ivica obavještava o svemu što se događa u misiji.

 ■ 'NAŠ ČO'EK U AFRICI'

Nakon toga smo se svake godine vraćali u Ruandu, stalno razmišljajući o tome kako pomoći fra Ivici u gradnji još jedne velike srednje škole u selu.

Kako smo se vremenom sve bolje upoznavali, shvatili smo da je fra Ivičin životni i misionarski put sjajna priča i da bi bila prava šteta kad bi ostala skrivena.

Odlučili smo neko vrijeme provesti s fra Ivicom kako bismo prikupili građu i u prosincu 2011. objavljena je knjiga "Naš čo'ek u Africi". Naziv knjige inspiriran je fra Ivičinom uzrečicom: „Moj čo'ek“, tako se i Željku obratio kad smo ga prvi put kontaktirali e-mailom, pa je i on sam postao: „Naš čo'ek u Africi“.

Međutim, osim što govori o fra Ivici, knjiga zapravo govori i o Ugandi, Ruandi, DR Kongu, tradiciji, običajima, ljudima. Sve što smo tamo vidjeli, čuli, naučili, osjetili, što nas je dirnulo, rasplakalo, nasmijalo, razočaralo ili oduševilo – sva iskustva i emocije pretočili smo u nju. Knjiga je svojevrsna putopisna biografija. Na naše veliko oduševljenje, publika ju je primila fantastično – čita se u svim krajeva svijeta: Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Belgiji, Švicarskoj, Americi, pa čak i u Australiji. I to u gotovo 6000 domova!

■ I ONDA SMO POČELI PRIKUPLJATI DONACIJE – OTVORENE DVIJE ZGRADE ŠKOLE

Sav prihod od njene prodaje donirali smo za gradnju nove srednje škole u Kivumuu, a istovremeno smo osnovali i Humanitarnu udrugu Srce za Afriku. Tako smo zapravo počeli prikupljati donacije.

– U travnju 2012. počeli smo graditi prvu školsku zgradu za Tehničku školu. Do kraja godine već je bila pod krovom. Riječ je o objektu od 800 četvornih metara, s jedanaest učionica, školskom knjižnicom, informatičkim kabinetom i prostranim dvorištem.

Budući da u selu nema vodovoda, morali smo sagraditi i velike podzemne i nadzemne tankove kako bismo prikupili dovoljno kišnice za sanitarnu vodu.

............

U veljači 2013. fra Ivica, Željko i ja za svoj humanitarni angažman dobili smo nagradu Ponos Hrvatske, Osječko-baranjska županija nagradila nas je Poveljom humanosti, a ruandska Vlada medaljom za pomoć u poboljšanju školstva. Naravno, sve što radimo ne radimo zbog nagrada, ali lijepo je vidjeti da je naš trud prepoznat.

............

U travnju 2013. otvorena je prva školska zgrada naše SREDNJE TEHNIČKE ŠKOLE, i to jedna od najmodernijih u Ruandi.

– Tijekom 2015. godine sagradili smo pet objekata – stambenih jedinica, u koje možemo primiti 150 učenika. Tu su smješteni učenici koji nisu iz Kivumua. Neki su iz mjesta udaljenih i po 15 i više kilometara. Mnogi od njih, iako željni znanja i učenja, nisu mogli dolaziti u našu školu jer im je nemoguće svaki dan pješačiti kilometre i kilometre kako bi došli do škole, a da si svaki dan plaćaju prijevoz, jednostavno je financijski nemoguće. Stoga smo odlučili sagraditi i internat.

Uz zgrade novog internata sagradili smo i kupaonice s tuševima i toaletima. Budući da u selu nema vode, iskopali smo kanal od nove srednje Tehničke škole sve do internata i cijevima povezali naše velike podzemne i nadzemne tankove za prikupljanje kišnice s kupaonicom.

• Trenutačno u obje škole, Strukovnoj i Tehničkoj, besplatno obrazujemo 650 mladih ljudi za koje svakodnevno osiguravamo i topli obrok.

Početkom 2016. godine započeli smo graditi i drugu zgradu Tehničke škole, koja je, potpuno sagrađena i opremljena, otvorena 24. rujna 2016. Prostire se na 900 četvornih metara, ima dodatnih osam učionica, knjižnicu i čitaonicu.

• Sada je ukupan kapacitet naše Tehničke škole dostatan za 1000 učenika.

Sve to uspjelo se napraviti zahvaljujući donacijama iz Hrvatske, BiH, Amerike, Kanade, brojnih europskih zemalja te Australije.

Po čemu je specifična Humanitarna udruga Srce za Afriku?

Ona ne ide u "širinu" svojim djelovanjem. Ne pomažemo desetke projekata. Odlučili smo se samo za jedan – gradnja škola u selu Kivumuu, omogućavanje školovanja što većem broj učenika i svakodnevni topli obroci svima njima.

Sve što se radi sa srcem i bez skrivenog interesa, nema sumnje da će dovesti do uspjeha. Naravno, ne treba se zanositi da ćemo promijeniti svijet. Mi smo, eto, izabrali jednu mikro lokaciju, jedno malo selo u jednoj tamo Ruandi, a ako sve ovo što radimo pomogne barem jednom djetetu, znat ćemo da smo uspjeli! A pomoći će tisućama njih, u to više uopće ne sumnjamo.

Nije bilo lako u početku, nije bilo lako uvjeriti ljude u naše iskrene namjere. Međutim, kad su se skupila prva sredstva i kad je škola počela "rasti", a sve smo faze gradnje uredno objavljivali u foto albumima na Facebooku, tako je i povjerenje ljudi prema onome što radimo bivalo sve veće.

■ NEMA TU MALIH I VELIKIH LJUDI

Nema tu malih i velikih ljudi. Malog i velikog čovjeka. Svatko tko pomaže jednako je velik. Dao jednu kunu ili stotine tisuća. Jer, nekome i ta jedna kuna vrijedi kao nekome tisuće.

Svi smo jednaki, samo su neki od nas bili dovoljno pozitivno "ludi" da se upuste u projekte koji će animirati ljude na pomoć.

Nama je najveća nagrada – osmijeh naših mališana kada dođemo u Kivumu!

To što smo mi u Hrvatskoj, a fra Ivica u Ruandi nije nas spriječilo da na tekstovima za stranicu radimo i nakon svakog našeg povratka doma.

• U tome nam jako puno pomaže i Edvard SKEJIĆ iz Stobreča, koji je osmislio i održava web stranicu.
• Treba isto tako spomenuti arhitekticu Višnju KLJAJIĆ, također našu prijateljicu koja je volonterski otišla u Ruandu i napravila kompletan projekt Tehničke škole i kuće za učitelje.

Ljudi koji su dio svoga vremena proveli volontirajući u Kivumuu postali su nam kao obitelj i svi su sudjelovali u prikupljanju pomoći za gradnju škole. Među njima su Katarina BAOTIĆ, Nikolina PAVIN, Marinela BANOVAC, Nikola BABIĆ, Antun TEŠIĆ, Doris BOROJE, Anđelka FITZ, Marko i Marijana VUGER, Stipe i Ivana MARINOVIĆ, Domagoj SKLEDAR, Kivumu je svojim fotografijama ljudima približila naša profesionalna fotografkinja Emica ELVEĐI, dok nam Dino SENČAR upravo pravi film o gradnji škole i životu u Kivumuu. Slikarica Petra ŠEVELJEVIĆ oslikala je zidove stare Strukovne škole, Dejan ANIĆ napisao je brojne tekstove za web stranicu u rubrici Dnevni Kivumu o životu u Ruandi.

Da ne izdvajam sada svakog poimence, svi jednako radimo sa srcem i bez skrivenog interesa, što je i rezultiralo ovako velikim uspjehom.

■ SURADNJA S LOKALNOM ZAJEDNICOM

U početku, kad smo počeli promovirati knjigu "Naš čo'ek u Africi" i prikupljati sredstava za gradnju školske zgrade, imali smo snažnu podršku lokalne zajednice.

Sad smo se više orijentirali na našu web stranicu i Facebook te na izravnu komunikaciju e-mailom. Tu redovito komuniciramo s našim donatorima iz svih krajeva Hrvatske, ali i inozemstva. Ne želimo ljude dodatno opterećivati, treba ostaviti prostora i za druge humanitarne akcije. Stvorili smo veliki krug donatora, koji se iz dana u dan povećava zahvaljujući usmenoj predaji i Facebooku.

■ NAŠA ISKUSTVA IZ KIVUMUA

Prema budžetima naših škola, iz kojih se plaćaju učitelji, kuharice, nabava hrane za obroke učenika, može se izračunati da nas školovanje i topli obrok po učeniku dnevno koštaju oko 2,50 kuna.

A tek kada dođete tamo i vidite te razmjere siromaštva.

U početku se teško nositi s time, ali poslije naučite prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Jer, iako je sve to kada vidite tužno i presiromašno, ljudi su s druge strane uvijek vedri i od srca će vas pozdraviti, djeca će se veseliti s vama iako možda nisu ništa od hrane okusila posljednja tri dana.

I danas se tamo živi u kućicama koje i malo jača kiša može srušiti, ljudi nemaju ni struje ni vode, namještaj je luksuz – spava se na prostirkama na zemljanim podovima, nerijetko uz domaće životinje i to ako su dovoljno sretni da ih imaju.

Teško mi je sve to opisati u nekoliko rečenica. Njihov standard ne može se ni u kom pogledu mjeriti s našim. Zato često kažem da ono što je u Hrvatskoj siromaštvo u Africi je blagostanje. Ipak, oni su uvijek nasmijani i sretni. I snalaze se. Na primjer, djeca nemaju igračke. Lopte si prave sami tako da trskom u kuglu povežu list banane.

Mnogi od njih nikad u životu nisu okusili meso, a kamoli slatkiše.

Možda i prijelomni trenutak, kad shvatiš da ne možeš okrenuti glavu od tih ljudi i vratiti se kući kao zadovoljan turist, a da ne pokušaš pomoći, zbio se na našem medenom mjesecu u Kivumuu, u siječnju 2007.

Željko i ja zabavljali smo se s djecom u selu. Prišao nam je jedan dječačić s komadićem pečenog kukuruza u ručici. Uključio se s nama u igru. Pogledala sam ga, pokazala mu rukom na kukuruz i rekla nešto u smislu: „Njam, njam“.

To dijete je, iako mu je to možda jedini obrok u tko zna koliko dana, bez sekunde razmišljanja prelomilo svoj komadićak kukuruza i jednu polovinu spremno pružilo meni. Bili smo šokirani! I dan-danas mi zadrhti glas kada pričam o tome.

Nakon toga u nama se jednostavno nešto prelomilo. Odlučili smo učiniti sve što možemo kako bismo toj djeci omogućili barem ono osnovno, a to je pravo na školovanje kako bi si sama, zahvaljujući svom znanju i vještinama, mogla osigurati bolju budućnost.

Da se razumijemo, ima i kod nas ljudi u potrebi, i mi se rado odazovemo na brojne akcije, ali nekako se kod nas u Hrvatskoj ljudi brzo i lako organiziraju i pomaže se potrebitima raznim akcijama, putem socijalne pomoći, pučkih kuhinja ili pak socijalne samoposluge.

Djeca u Ruandi, nažalost, nemaju takvu mogućnost, nemaju nikakvu pomoć. Iz tog razloga pomažemo fra Ivici u školovanju tamošnje djece.

Srećom, mnogi su ljudi i u Hrvatskoj i u BiH prepoznali ono što radimo i rado nam pomažu. Zato, osim gradnje škole i druge infrastrukture, možemo graditi i nove objekte, a istovremeno i učenicima osiguravati svaki dan topli obrok.

Do sada je, otkako je fra Ivica u Kivumuu, ispočetka samo kroz Strukovnu, a sada i kroz Tehničku školu prošlo čak 1255 učenika.

Više od 90 posto njih je poslije završetka školovanja uspjelo naći posao, jer je i dalje vrlo malo školovanog kadra u Ruandi.

Uspjeh je tim veći jer su to uglavnom mladi iz obitelji gdje su roditelji nezaposleni, tako da oni sada uzdržavaju svoje obitelji – njih čak 1255!

■ I ETO... OTIŠLI SMO U RUANDU KAO TURISTI, VRATILI SE KAO HUMANITARCI

Nije nam žao ni jedne sekunde koju smo uložili u sve projekte koje smo tamo proveli, naravno – sve s fra Ivicom, jer bez njega ništa ne bismo mogli ostvariti. On je naš pokretač, naša snaga, čovjek koji je svoj život posvetio drugima i čiji primjer želimo slijediti.

Još jedna stvar, koja nam osobno puno znači:

Fra Ivica nam je postao poput člana obitelji, a Kivumu naš drugi dom.

Kad se u travnju 2014. godine rodio naš sin Grga, odlučili smo krstiti ga u Kivumuu, to je nekako bio potpuno logičan slijed.

Potkraj rujna 2015. godine Grgu smo prvi put doveli u Kivumu. Na našu 9. godišnjicu braka, 29. rujna, krstili smo ga uz bubnjeve, pjesmu i ples, baš onako na afrički način. Fra Ivica mu je bio i kum i krstitelj.

Veliko iznenađenje i veliku čast priredilo nam je školsko osoblje našeg Centra Otac Vjeko. Na feštu, uz vatru, bubnjeve i ples, koju smo organizirali nakon Grginog krštenja, donijeli su nam vrijedan poklon. Grga je dobio – ovcu!

Ako poznajete prilike u Ruandi, znat ćete da je to izuzetno velika čast. Veći poklon je samo krava, koja se obično daruje na vjenčanjima.

"Vi ste nama ukazali veliku čast, jer ste svoje dijete doveli krstiti u Kivumu. Zato smo se skupili, organizirali i kupili vam ovcu. Sada ste naša obitelj", rekla nam je tajnica Centra Otac Vjeko Immaculee IYAMBAJE.

Sjetila se kad smo se upoznali 2007. godine, za našeg prvog boravka u Kivumuu, kad smo Željko i ja došli u Ruandu na medeni mjesec. Prijateljstvo s fra Ivicom bilo je sve jače, pa smo se vraćali i sljedećih godina, a naši prijatelji iz Centra Otac Vjeko svaki put su nas pitali – a gdje su vam djeca?

"A onda ste nas sve iznenadili kad ste došli, a Maja je bila u 7. mjesecu trudnoće. Došli ste tu lijepu vijest podijeliti s nama. Već tad smo vas smatrali svojom obitelji. Grginim krštenjem ste to i potvrdili", rekla nam je Immaculee.

Kad vam netko u Ruandi pokloni ovcu, to znači da ste se trajno povezali s tom obitelji. Naime, vi uzmete ovcu za poklon, a prvo sljedeće janje koje ovca okoti daruje se onome tko vam je ovcu poklonio. I onda to tako ide u krug.

I naši su učitelji to isto sad napravili s nama. Samo, naša ovca ostaje u Kivumuu. Dali smo ju na čuvanje učitelju Valensu. Kako naš Grga bude rastao, tako će rasti i ovca i njezini potomci. I tako će Grga, kad god dođe u Kivumu, imati svoju ovcu... i svoju obitelj!

27. travnja ove godine drugi put smo postali roditelji. Rodila se Greta. Još je premalena za svoju prvu afričku avanturu, pa zato i nismo Željko i ja mogli otići na otvorenje škole.

Ali, i Gretu čeka krštenje u Kivumu, zaključila je za Školski portal majka velikog srca Maja SAJLER GARMAZ, predsjednica Humanitarne udruge SRCE ZA AFRIKU. [Fotografije: Emica Elveđi]