Sedamnaest stoljeća Eufrazijeve bazilike

Eufrazijeva bazilika (Eufrazijana) sakralni je kompleks koji se prostire na jednom hektaru porečkog poluotoka. Sakralna obilježja dobiva u drugoj polovici 4. st., a posvećena je sv. Mauru, prvom porečkom biskupu koji je živio na prijelazu iz drugog u treće stoljeće. Sv. Mauro pogubljen je u Dioklecijanovim progonima kršćana 304. godine., a biskup Eufrazije premjestio je njegove posmrtne ostatke stotinu godina poslije (sredinom 4. st.) u novosagrađenu baziliku zajedno s posmrtnim ostatcima ostalih svetaca i mučenika koji su živjeli na području današnjega Hrvatskog primorja. Biskup Eufrazije odao im je izrazitu počast uključivši njihove likove u središnji mozaik u polukupoli svetišta, najprestižnijem prostoru u crkvi. Premda su ostatci sv. Maura, kao i ostatci ostalih svetaca s naše obale Jadrana, prema nalogu pape Ivana IV. prebačeni u Vatikan 641. g., Porečani su ipak zadržali dijelove njegovih posmrtnih ostataka. Njemu u čast i danas slave 21. rujna kao blagdan sv. Maura i dan grada Poreča.

Eufrazijeva bazilika zapravo je katedralni sklop koji se postupno razvijao tijekom prvih stoljeća nakon osnutka, a upravo je taj kontinuitet kršćanskog liturgijskog života te cjelovitost slojeva njegova najveća vrijednost zbog koje je i zaslužio uvrštavanje na UNESCO-ovu listu svjetskih zaštićenih spomenika kulture.

Počnimo od početka. Najraniji slojevi koji svjedoče o liturgijskoj funkciji lokaliteta Eufrazijane potječu iz 4. st., a riječ je o maloj javnoj crkvi i krstionici koje su bile smještene na uglu dvaju rimskih ulica. Na sačuvanom podnom mozaiku crkvice, uz jednostavne kršćanske simbole, navode se i imena donatora koji su svojedobno uložili sredstva za gradnju prve javne crkve u Poreču. To se mjesto navodi u povijesnim izvorima i kao mjesto „tajne kršćanske bogomolje” kakve su se skrivale u privatnim kućama (lat. dommus ecclesiae – kućna crkva).
U 5. st. crkva se širi i razvija u katedralni sklop dvojnih bazilika uz koje se podrazumijeva razrađen sustav prostora za vjernike (narteks s mozaicima povezivao je ulaze u obje crkve), pomoćne liturgijske prostore te prostore za kler u sklopu katedralnoga kompleksa.

Najvažnija i dandanas najupečatljivija arhitektonska transformacija dogodila se upravo u 6. st., kada biskup Eufrazije (prema kojemu danas kompleks nosi ime) ponovno preoblikuje sakralni kompleks te u najvećem dijelu određuje njegov konačni, današnji oblik. U posljednjoj transformaciji povećava se veća (južna) bazilika u dužu trobrodnu baziliku te se postavljaju znameniti zlatni mozaici. Mozaici su specifični i po svojem rasporedu. Najznamenitiji apsidalni mozaik u svetištu sadržava prikaz Bogorodice u hijerarhijski najvažnijem i najvišem položaju. Sjedeći na tronu, ona zauzima najvišu poziciju iznad Krista koji joj sjedi u krilu. Sa svake je strane okružena lokalnim svetcima u bijelim haljama i naručiteljem, biskupom Eufrazijem u smeđoj halji.

U konačnici, važnost katedralnoga kompleksa nije samo u njegovoj estetskoj vrijednosti nego i u povijesnoj i dokumentarnoj vrijednosti cjeline i pojedinih detalja sadržanih u postojećem objektu te nađenih arheološkim istraživanjima. U suvremenu vrednovanju spomenika vodi se briga i o tome da sve strukture, uključujući i one nevidljive (kao što su građa zidova, temelji, slojevi žbuke, arheološki ostatci, tragovi faza gradnje...) imaju dokumentarnu i znanstvenu vrijednost.
Sve navedeno svjedoči o kontinuitetu sakralne uloge tog mjesta već 17 st., u ovom slučaju kršćanske crkve, što lokalitetu daje njegovu najveću vrijednost.

Ukratko

3. st. – dommus ecclesiae, starokršćanska i tajna bogomolja
4. st. – ranokršćanska i prva javna crkva na toj lokaciji
5. st. – proširenje u katedralni kompleks dvojnih bazilika, razdoblje zvano predeufrazijana
6. st. – najveće i najraskošnije preuređenje kojim je Eufrazijana dobila današnji izgled

Obilježja: 17 stoljeća neprekidne sakralne uloge toga mjesta.

Sastavio: Vladimir Tatomir