Zašto bi kurikulum trebao funkcionirati poput igre?

 Igrači sada mogu definirati vlastite okvire uspjeha, a evolucija određenih elemenata "gamifikacije" čini to više od puke fantazije u glavama igrača. Doista postoje višestruka mjerila uspjeha.

Zapravo, danas postoje igre koje uopće nemaju završetak. Takve igre možda sadrže neki oblik završne sekvence u glavnoj priči – ispunjenje nekog konačnog zadatka ili cilja – ali čak i tada igrači mogu istraživati golemi svijet igre: pročitati dnevnike raznih likova u igri, završiti popratne zadatke, ponovno odigrati neke misije i poboljšati svoje performanse…

Igra zapravo nikada nije gotova i, umjesto da nas to ljuti, ukazuje na trend koji svakodnevni digitalni svemir zapravo ohrabruje.

Istu razliku koja postoji između časopisa i bloga možemo naći i između starih i novih videoigara.

Blog nikada nije završen. Prema definiciji on anketira, istražuje i neprestano objavljuje. Ako se ne poboljšava/unapređuje, on će zastarjeti i izblijedjeti.

Čak i objave na blogu mogu biti konstantno ažurirani, beskrajno fluidni dokumenti koji su revidirani, povezani, iskopani s Googlea, podijeljeni i naposljetku opet revidirani. NA POVRŠINI TO KONSTANTNO KRETANJE TAKOĐER JE ISTINA U POGLEDU UČENJA. Ali, pogledamo li malo bliže, možemo vidjeti da to nije uvijek slučaj.

U planiranim iskustvima učenja postoje početak i kraj, a umjesto potpuno logične stvarnosti koju diktira priroda škole, to ponekad može biti problem.

Struktura formalnog učenja u većini učionica je linearna u svojoj osnovi: AKTIVNOST – LEKCIJA – GRADIVO, uz neku vrstu ocjenjivanja na kraju. Bez obzira na to je li ocjenjivanje neka vrsta izvedbe, projekt ili tradicionalan ispit s višestrukim ponuđenim odgovorima, njegova funkcija je ista: ocijeniti razumijevanje danog niza standarda.

Ti standardi često su planirani unaprijed – vjerojatno u nekom obliku nastavnog plana i programa i sekvenci koje učiteljima omogućuju da ugrubo skiciraju što će se poučavati i kada. To ujedno osigurava pokrivanje standarda i osigurava put ili „mapu“ tako da svi učitelji mogu biti usklađeni.

U TEORIJI nastavni plan i program su jedan od najboljih alata za poboljšanje škole koje možete koristiti. Njima možete sebe i svoje učenike držati odgovornima tako da napravite jasan plan za postizanje svega što želite postići do kraja godine.

ALI, U PRAKSI nastavni plan i program gotovo nikad nisu „živući i energični“ dokumenti kakve neki stručnjaci promiču. Oni su, umjesto toga, vrlo mrtve stvari – beživotni zatvoreni sadržaji koje se mora obraditi i kućice koje se mora označiti. Da bi nastavni plan i program ili bilo kakvo iskustvo učenja bili vitalni – i vitalno korisni –moraju biti prilagodljivi i kružni umjesto da su rigidni i linearni. Oni po strukturi moraju biti sposobni odgovoriti na uspješnost učenika.

Što je još važnije, to planirano iskustvo učenja mora poticati učenike da nastave svoju potragu za razumijevanjem i samospoznajom.

Nastavni plan i program uvijek moraju ponuditi učeniku nešto više i dopustiti mu više prostora i otvorenosti, te mu osigurati samo naznake zatvaranja sadržaja tamo gdje je to potrebno. Završavanje romana ili pjesme je donekle iluzija, zar ne? Učenjem putem ponavljanja, vježbi i revizija možemo iskrenije slijediti obrazac pravog svijeta, u kojem nema završne točke, krajnjeg cilja, čak ni razloga da prestanemo raditi stvari koje se isplati raditi, ili koje trebaju biti napravljene.

........................

NAPOMENA:

• Autor članka je Terry Heick – urednik portala Teach Thought. Njegov glavni interes je kako se poučavanje mijenja u digitalnom i povezanom svijetu, te digitalna pismenost, uloga igre u učenju, fleksibilnost projektno orijentiranog učenja, potencijal videoigara i simulacije u učenju itd.
• Izvor: teachthought.com