Materinski jezik plus dva

Još od uspostave Europske unije 1993. godine jezična politika ima vrlo važnu ulogu među državama članicama. Prije dvanaest godina predsjednici vlada načelno su se usuglasili o prijedlogu da djeca u vrlo ranoj dobi počnu učiti najmanje dva strana jezika. Europska komisija, izvršno tijelo EU-a, objavila je 2005. godine dugoročan cilj širenja znanja više jezika „sve dok se svaki građanin ne bude mogao praktično služiti najmanje dvama stranim jezicima uz materinski.”

Nezadovoljavajući broj „neovisnih korisnika”

Premda se taj cilj tijekom posljednjeg desetljeća isticao u različitim službenim dokumentima, čini se da je usporen napredak prema višejezičnosti, podveden pod slogan „materinski jezik plus dva”. Rezultati nedavnih istraživanja o jezičnim vještinama uistinu su razočaravajući. Prema rezultatima ankete iz 2011. godine među petnaestogodišnjacima u 14 europskih zemalja samo ih je 42 posto zaslužilo naziv „neovisni korisnik” – onaj tko je sposoban komunicirati na jednom stranom jeziku.

„Učenje stranog jezika promiče raznolikost, društveno uključivanje i međukulturni dijalog u Europi i izvan nje”, poručio je nedavno Dennis Abbott, glasnogovornik Europske komisije za obrazovanje, kulturu, višejezičnost i mlade. „Međutim, učenje jezika više je od toga”, nastavio je, „jer u globaliziranu svijetu jezici su najvažniji čimbenici koji utječu na mobilnost i poslove, pogotovo kad je riječ o mladima.” Abbott ističe i to da Europska unija nije mjerodavna za sadržaj izobrazbe, odnosno nacionalne jezične politike, iako snažno podupire višejezičnost i jezičnu raznovrsnost. Unatoč tomu, Komisija je od 2007. do lani svake godine izdvojila oko 50 milijuna eura za projekte učenja jezika.

Kako dalje?

Od ove godine pa sve do 2020. učenje jezika povezano je s obrazovnim i ostalim programima za mlade u sklopu Erasmusa + programa, ali za nj ne postoji poseban proračun.

Unija i dalje ustraje na preporuci da do 2020. godine najmanje 50 posto 15-godišnjaka dosegne razinu „neovisnoga korisnika” kad je riječ o prvom stranom jeziku, ali i da države članice povećaju sa 63 na 75 posto broj učenika koji u nižim razredima srednje škole uče drugi strani jezik.

Učenje engleskog jezika u državama članicama u stalnom je porastu, posebice ondje gdje se engleski jezik počinje učiti već u djetetovoj šestoj godini.