Kultura šetanja i gradska šetališta Hrvatske

Razvoj grada i potrebe stanovnika uvjetovali su nastanak šetališta, ozelenjenih prostora na kojima je grad živio.

Kako su nastali prvi hrvatski parkovi

Istodobno kad u europskim gradovima nastaju prvi parkovi namijenjeni zajedničkom korištenju, i hrvatski gradovi dobivaju svoje prve parkove. Preuređuju se lovišta, uređuju sajmišta. Nadahnuti ljepotom šetališta susjednoga grada, građani uređuju slična šetališta u svome gradu. Iako poneka šetališta tlocrtom nalikuju jedni na drugo ili nastaju na sličnom položaju u gradu, ipak je svako osobito. Uporabom i preuređenjem postaju odraz ukusa, ali i mogućnošću ljudi koji ih oblikuju i njima se služe.

Gradska šetališta – znak uljudnosti prema prirodi

Šetališta u gradovima pokazuju tek dio kulture ophođenja koja je na ovim prostorima njegovana uljudnošću prema drugima, ali i uljudnošću prema prirodi. Često se mar i trud da se obogate i urede gradske promenade može iščitati u iscrpnom popisu bilja koji se nalaze u jednom gradskom parku. Nekad se sadnja bilja pretvarala u pravo nadmetanje u raznolikosti biljnih vrsta, osobito na šetalištima podizanim u vrijeme Austro-Ugarske. Ponekad je samo jedna vrsta (dud, lipa, divlji kesten) stvorila jedinstven prirodni okoliš i ugođaj sređenosti. Najčešće se s vremenom gubila prvotna namjera postizanja ugođaja sadnjom određenog bilja. S vremenom su se, katkad bez smisla i mjere, sadile nove vrste bilja.

Šetači su duša šetališta

Znamo da su šetališta tu, svjesni smo njihova postojanja, i s posebnim ćemo ponosom pričati o njima svakom gostu pristiglome u grad. Ono bitno što šetališta čini šetalištima možemo im pružiti svi – da bi šetališta živjela, potrebna su im šetači. Čovjekov je prirodni način kretanja hodanje. Trebamo samo ponekad osluhnuti svoju prirodu i doživjeti ljepotu i ugođaj svoga gradskog šetališta.