Ja volim poučavanje, čak i kad poučavanje ne voli mene

Na podu se mogu vidjeti olovke i razni papirići. Učitelj sjedi za svojim stolom, pokušavajući se opustiti nakon još jednog dana u školi. Dvije gomile neocijenjenih radova i planova lekcija zakrčuju mu stol.

Trebat će mu nekoliko minuta da dođe k sebi.

Sljedećeg ga dana opet čeka ista stvar.

Međutim, on je strastven. On voli svoj posao. Ali je i neizmjerno umoran od svega. Milijuni drugih učitelja osjećaju se poput njega.

I ja se tako osjećam. Usred veljače smo. Postoji niz razloga zbog kojih su djeca i odrasli iscrpljeni.

Nakon 100 dana provedenih zajedno, svi se trebamo malo odmoriti jedni od drugih.

Djeca ne žele mirno sjediti i koncentrirati se na 25-minutnu lekciju? Odrasli to također ne žele, a mi smo ipak plaćeni za to.

Djeca ne žele čekati odmor da odu na WC? Učitelji za odlazak na toalet pak moraju čekati stanku u svom rasporedu ili zamoliti kolegu na hodniku da pripazi na učenike.

• Djeca nisu pripremljena za sat?
• Još se držite plana lekcije otprije dvije godine?

Ipak, ne mogu se osloboditi osjećaja kumulativne iscrpljenosti koju mnogi od nas u ovom zanimanju osjećaju. Nijedna školska godina ne prolazi u izolaciji.

Naše su godine zbirka iskustava iz proteklih godina, projicirana u sadašnjost. Znam koliko sam puta rekao sam sebi da bih želio osmisliti neki projekt vezan za određenu lekciju samo kako bih se susreo s otporom poput „nemoj raditi nešto što tvoji nadređeni neće shvatiti”.

A ove godine imam i novog ravnatelja. Svjestan sam da možemo promijeniti predložak svojih lekcija, ali još se moram držati rigoroznih standarda. Znam da ne trebam djecu koja su pretjerano uslužna, ali estetika pretjerano upravljane učionice smiruje svakoga osim učenika.

Svakog dana pogledam se u zrcalu i kažem sam sebi da nisam prevarant, no teško je ne osjećati se tako nakon što ste uložili toliko truda u nešto i ne vidite nikakve neposredne rezultate svog rada. Doduše, i to je dio poučavanja.

Treba napomenuti da učitelji snose teret višestrukih izazova u svom radu.

Oni koji se usude ući u ovo zanimanje jasno prepoznaju siromaštvo, kulturu poučavanja za ispite, ekonomsku slojevitost, nedostatak resursa u školama, neodgovarajuću podršku za učenike s prekinutim formalnim obrazovanjem i/ili posebnim potrebama te niz drugih elemenata koji objašnjavaju zašto učenici ne udovoljavaju strogim obrazovnim normama. 

Osim toga, zbog ljudi kojima ste okruženi možete vas peći savjest zbog čega ćete se osjećati kao da niste dali sve od sebe, iako ni oni nikad nisu dali sve od sebe ili su rano napustili učiteljsko zvanje. Uz to, osjećamo se nezadovoljno jer nismo postigli vlastite samonametnute ciljeve.

Primjerice, ako nekoliko učenika odabere put koji im vi ne biste preporučili, krivite sebe.

U stvarnosti, nemate dovoljno vremena da doprete do svih 30 učenika, jer ste previše okupirani s onih nekoliko učenika koji imaju poteškoće. Stoga ulažete nadljudski napor, a istodobno se osjećate kao da ne radite ništa dobro.

Međutim, mi volimo poučavanje, čak i kad poučavanje ne voli nas. Volimo poučavanje čak i kad nam poučavanje nanosi bol, kad se protivi našim idealima i vizijama, čak i kad sami sebi u stresnim trenutcima govorimo da bismo radije radili nešto drugo. Već bismo u tome trebali pronaći utjehu, jer nas to čini poput mladih ljudi kojima pokušavamo pomoći.

Ja volim poučavanje.

Obično trebam svojih 15 minuta: pet da dođem k sebi nakon nastave, pet da se pripremim za sljedeći sat i pet da izbacim negativu iz glave i vratim energiju.

U teškim situacijama znam da ću s vremenom uskladiti riječi i djela sa svojim principima. Prisjetit ću se zašto radim ovaj posao.

Poučavanje iz ljubavi nije savršeno, ali nismo ni mi. Ali unatoč tome, svejedno smo dostojni ljubavi koju dajemo.

 ……………

NAPOMENA

• SAD: José Luis Vilson – otac, pisac, aktivist, web-dizajner te srednjoškolski učitelj matematike i informatike u Washingtonu.
• Izvor: thejosevilson.com
• Photo by Avel Chuklanov on Unsplash