Nema interesa za obrazovanje u odrasloj dobi

… kad mu je dodijeljeno posebno Priznanje za znanstveni doprinos razvoju obrazovanja odraslih. Voditelj je Odjela za cjeloživotno učenje, razvoj i projekte EU-a na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Docent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a predaje i na zagrebačkome Pravnome i Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu te Sveučilištu u Mostaru. Zabrinjava ga što je prema podatcima Europske komisije iz 2017. godine stopa sudjelovanja hrvatskog stanovništva u obrazovanju odraslih među najnižima u Europi, otprilike svega tri posto na mjesečnoj bazi. Lošije rezultate od Hrvatske imaju samo Rumunjska i Bugarska. Kod najboljih, Švedske i Finske, taj je broj blizu 30 posto, govori nam Žiljak:

– Ali problem nije samo u postotku, nego i u činjenici da nema većih promjena u ovim rezultatima, nema pomaka. Još je poraznija činjenica da to ne znači zvono za uzbunu ključnih kreatora obrazovne politike, koji se redovito zaklinju na važnost cjeloživotnog učenja.

♦♦ Zbog čega Hrvati u tako maloj mjeri imaju potrebu obrazovati se, usavršavati, prekvalificirati u odrasloj životnoj dobi?

– Potreba za osposobljavanjem postoji. Doduše, koliko je takva potreba izrazita možemo samo naslućivati, jer Hrvatska do sada nije sudjelovala u međunarodnom istraživanju kompetencija odraslih, takozvanom PIAAC-u. Ali iz nekih istraživanja manjeg opsega i dostupnih podataka može se zaključiti da gotovo četvrtina odraslih osoba ima problema s temeljnim čitalačkim, numeričkim i digitalnim vještinama. Dakle, neka objektivna potreba definitivno postoji. Međutim, u obrazovanju odraslih poznata je činjenica da oni kojima obrazovanje odraslih najviše treba, a to su najmanje obrazovane osobe, najmanje sudjeluju u obrazovnim aktivnostima. Oni jednostavno, nemaju dovoljno znanja da bi uvidjeli što propuštaju i što im nedostaje. Često je prepreka i prijašnji neuspjeh u redovitom obrazovanju, loše osobno iskustvo. Osim tih osobnih barijera, istraživanja pokazuju da su teškoće i cijene obrazovanja.

♦♦ Kako to promijeniti?

– Pa prije svega uklanjanjem prepreka, prihvatljivim cijenama, fleksibilnim provođenjem, poticajima socijalne okoline i poslodavaca. Mislim da je važno i da se ima više povjerenja u same građane te podupire obrazovanje koje odabiru sami pojedinci. U tom smislu usko shvaćanje razvoja strukovnih vještina za tržište rada kao jedinoga korisnog obrazovanja zanemaruje temeljne vještine, razvoj kreativnih sposobnosti i slično. Svi ti, naizgled, suvišni oblici obrazovanja i osposobljavanja pomažu i pri zapošljavanju, na radnome mjestu i jačaju osobno zadovoljstvo građana. Bez uključivanja ovih oblika obrazovanja ostat ćemo na tri posto.

♦♦ Koliko se i na koji način u vaših 35 godina iskustva promijenila percepcija sustava obrazovanja odraslih, kako u očima države tako i u očima stanovništva?

– Mogu reći da je čitavo to vrijeme obrazovanje odraslih zapostavljeni dio obrazovnog sustava, nikad nije bio u središtu interesa ili brige ključnih donositelja odluke. To je bilo i prije i poslije 1990. godine. I tada je i danas ključna percepcija bila da se radi o kontinuiranom strukovnom obrazovanju za tržište rada, makar se to nije uvijek tako zvalo. Koncept cjeloživotnog učenja od kraja 1990-ih godina uveo je nove termine u poželjni politički rječnik i deklarativno se nakon 2000. godine u većini dokumenata zauzimamo za provođenje toga koncepta. Ali stvarno je cjeloživotno učenje više shvaćeno kao modificirano obrazovanje odraslih nego kao promjena paradigme u učenju tijekom cijelog života. Pri tome je potpora države simbolična, a građani su oni koji održavaju sustav na životu, oni sudjeluju, plaćaju svoje obrazovanje i nastoje promijeniti svoje živote. Naravno, uz spomenutu opasku o manjem sudjelovanju niže obrazovanih.

♦♦ S kojim se problemima ustanove obrazovanja odraslih u Hrvatskoj susreću, od zakonskih rješenja do problema s papirologijom? Što je gorući problem obrazovanja odraslih kod nas danas?

– Ustanove za obrazovanje odraslih susreću se s poteškoćama sudjelovanja na tržištu obrazovnih usluga koje nije do kraja regulirano. Zakon o obrazovanju odraslih se priprema već nekoliko godina. Problem je i priznavanje prethodno stečenog znanja, prigovori na procedure javnih nabava koje su često važan izvor financiranja odraslih te status Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih koja se redovito dovodi u pitanje i ukida, spaja ili reformira. A radi se o gotovo jedinom stabilnom osloncu ustanovama za obrazovanje odraslih. Novi programi trebaju biti usklađeni s Hrvatskim kvalifikacijskom okvirom, a za to ne postoje sve pretpostavke. Dakle, problema ima više, ali ključnim mi se čini pitanje provodimo li mi uopće važeću obrazovnu strategiju. Činjenica je da također postoje brojne ustanove koje nemaju osnove za stabilnu provedbu programa, otežavaju funkcioniranje obrazovnog tržišta, ali nema pravih načina kako to sankcionirati.

♦♦ Je li danas lakše promijeniti zanimanje i struku nego što je bilo prije 30 godina?

– Danas postoji mnogo više mogućnosti, no to je i izazov jer je teže odabrati pravi program u situaciji kad je izbor tako velik, a tržište rada vrlo dinamično. Osim toga, osobe ulaze u obrazovanje odraslih zbog karijere ili potreba na domaćem tržištu, ali i zbog poslova u Njemačkoj, Irskoj i slično. Da bi promjena zanimanja bila učinkovitija trebalo bi napraviti fleksibilnije srednjoškolske programe za odrasle uz priznavanje prethodno stečenog znanja i modularnu nadogradnju ishoda učenja. To znači da bismo mogli postupno nadograđivati svoje znanje sukladno ranom okruženju ili drugim potrebama zbog kojih ulazimo u obrazovanje. Vidjet ćemo hoće li novi Zakon o obrazovanju odraslih to olakšati ili stvoriti nove barijere.

♦♦ Jesu li nove tehnologije pomogle ljudima da se prekvalificiraju i nađu danas neke nove izvore zarade, prihoda ili je starijim generacijama digitalni medij još uvijek bauk?

– Nove su tehnologije samo novi alati, ali oni nisu svemoguća pomoć u našim životima. Na kraju, učiti moramo mi sami i pri tome upotrijebiti određeni intelektualni napor. Digitalnim se uređajima moramo moći koristiti jer nas svuda okružuju, ali ne treba precjenjivati i samo glorificirati njihovu važnost za učenje. Dobne razlike u prihvaćanju i uporabi digitalnih medija još postoje, ali u skupini osoba koje su još radno aktivne sve je manje digitalno nepismenih. A niža razina temeljne digitalne pismenosti nije samo dobno određena. Nije zanemariv određeni broj mladih osoba koje mogu biti vješte u korištenju društvenih mreža, ali imaju problema pri kreiranju tablice u Excellu ili pisanju poruka u Wordu.

Četvrtina odraslih osoba ima problema s temeljnim čitalačkim, numeričkim i digitalnim vještinama. A i sveprisutnim se digitalnim uređajima moramo moći koristiti, jer nas svuda okružuju, ali ne treba precjenjivati i samo glorificirati njihovu važnost za učenje

 .........................................................

♦♦ Boje li se Hrvati za egzistenciju, očuvanje radnog mjesta pod svaku cijenu, je li zavladao strah od sutrašnjice?

– Mislim da su takav strah i osobni rizici sastavni dio društva u kojem živimo. Tržišno gospodarstvo uključuje sve te rizike. Sad se traže radnici kojih na tržištu rada nema dovoljno. Sustav je napravljen na način da je stvar svake osobe tražiti svoj put stjecanja vještina kojima će najbolje prosperirati i odgovoriti na tu potražnju i na krizne izazove. Ne vidim da se ovaj sustav i ove vrijednosti dovode ozbiljno u pitanje. Prije desetak godina, u vrijeme protekle krize, napisao sam tekst o strahu i nadi u obrazovanju odraslih i mislim da upravo obrazovanje odraslih ima priliku pružiti nadu osobama u kriznim vremenima.

♦♦ Može li sustav obrazovanja odraslih tim ljudima pomoći da se prestanu bojati i pokazati im da se i nakon otkaza u petom, šestom desetljeću života mogu obrazovati za novo zanimanje i novi početak?

– Tu je poseban problem politika prema starijim osobama. Trenutačno ima više projekata koji se bave obrazovanjem starijih osoba. Ali Hrvatska nema strategiju koja bi se cjelovito bavila aktivnim starenjem. Još uvijek vladaju stereotipi o starijim osobama i teretu koji su oni za društvo, a njihova se socijalna uloga uglavnom percipira kao ispomoć u obiteljskim poslovima. Na razini javnih rasprava, ispada da je problem starenja, učenja i rada vezan samo za kasnije umirovljenje.

♦♦ Možete li usporediti situaciju s obrazovanjem odraslih kod nas i u svijetu? Koliko se kod nas država ulaže i brine o obrazovanju odraslih, koliko u inozemstvu?

– Situacija s obrazovanjem odraslih je različita u različitim europskim državama, jer Europa nema jedinstveni sustav obrazovanja odraslih. Ustanove u nordijskim državama razlikuju se od njemačkih austrijskih ili od engleskih otvorenih sveučilišta. U nekim se državama razlikuje opće obrazovanje odraslih, takozvano liberalno obrazovanje, od kontinuiranoga strukovnog obrazovanja i oni čak potpadaju pod različita ministarstva. Međutim, ne bismo trebali biti opterećeni preslikavanjem drugih modela, iako trebamo vidjeti što možemo iskoristiti od iskustava drugih. Također ni broj ustanova ne govori puno. Jer u Hrvatskoj postoji mnogo ustanova, ali je pitanje koliko je njih aktivno i sposobno obavljati ozbiljne obrazovne aktivnosti. Ono što jest problem to je odnos državnih vlasti prema obrazovanju odraslih. U Njemačkoj je zazvonilo zvono na uzbunu kad su shvatili da 14-15 posto Nijemaca ima problema s temeljnom pismenošću. Našim ključnim političkim akterima nije prioritet rješavanje niske razine sudjelovanja odraslih, niske razine temeljnih vještina odraslih i čitavu obrazovnu problematiku vežu za Školu za život i promjenu strukovnog obrazovanja. Obrazovanje odraslih, koje ima više poteškoća od spomenutih dijelova, tek je prirepak ovim procesima.

♦♦ Koji su najnoviji trendovi u obrazovanju odraslih, odnosno koliko naš sustav, počnimo od vašega matičnog Pučkog otvorenog učilišta, uspješno predviđa potrebe tržišta rada?

– Pogrešna je pretpostavka da se suvremeni trendovi i razvoj vezuju samo za potrebe tržišta rada. Naravno da je zapošljavanje važno za naše egzistencije, ali se obrazovanje odraslih u tome ne iscrpljuje. U mojoj matičnoj ustanovi postoji Sveučilište za treću životnu dob na kojem oko tisuću studentica i studenata stječu važna znanja i vještine koje im nisu potrebne za tržište rada. Deset sam godina surađivao s profesorom Josipom Klimom u radu amaterskoga komornog ansambla klasične glazbe. Ti su ljudi razvijali svoju kreativnost koja nije neposredno namijenjena tržištu rada. Ali sve su te sposobnosti potrebne i na radnome mjestu, i u životu lokalne zajednice, za kreativni razvoj čitavog društva. Trenutačno provodimo brojne programe za azilante, osobe s invaliditetom i druge marginalizirane skupine. Vrijednost znanja i vještina koje te osobe stječu u obrazovnim programima daleko nadilazi neposredne potrebe tržišta rada. To su važni elementi njihove ukupne socijalne inkluzije, svakodnevnih životnih potreba, ali i jačanja njihova samopoštovanja.

♦♦ Kad biste osobno išli mijenjati zanimanje u ovoj dobi, što bi to bilo? Ima li neki posao, neka struka koja vam je oduvijek bila tiha patnja?

– Ja ovaj posao koji radim doživljavam kao profesiju, poziv, a ne samo redovito zanimanje. U tom se slučaju tu ne radi samo o znanju i vještinama već i o određenoj strasti. To mi je uvijek omogućavalo da pronalazim nova područja interesa, nove izazove i nova područja djelovanja. Ta otvorenost obrazovanja odraslih omogućavala mi je da surađujem s brojnim vrlo zanimljivim ljudima u Hrvatskoj i nizu europskih zemalja. Ta me je suradnja obogaćivala i otvarala mi nova vrata u obrazovanju odraslih. Mislim da sam iz suradnje s istaknutim teoretičarima obrazovanja, primjerice profesorima Pastuovićem i Matijevićem, ili vrhunskim umjetnicima kao što je Josip Klima ili kolegama politolozima, primjerice profesorima Petak i Šalaj, i ja uspio stvoriti neka nova područja u istraživanju obrazovanja odraslih, prije svega u istraživanju obrazovnih politika. Tako da o promjeni profesije nikad nisam razmišljao. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Branko NAĐ ]

Četvrtina odraslih osoba ima problema s temeljnim čitalačkim, numeričkim i digitalnim vještinama. A i sveprisutnim se digitalnim uređajima moramo moći koristiti, jer nas svuda okružuju, ali ne treba precjenjivati i samo glorificirati njihovu važnost za učenje