Uđite u učiteljski um i osjetite teret koji nose

Jednu za Ellen, koja je svoju bilježnicu ostavila u tatinoj kući za vikend, i jednu za Jamesa, koji je nije ni imao.

Vukla sam svog predškolca kroz betonske prolaze trgovine na veliko kako bih sutradan osigurala glatko poučavanje, bez upadica „Učiteljice, ja to nemam”. Platila sam novcem koji sam zaradila privatnim instrukcijama iz engleskoga.

Mogla sam pitati knjižničarku za markere, ali sam je već dva puta gnjavila za dodatne knjige kako djeca ne bi morala dijeliti dok čitamo naglas. Osim toga, ona mora pripremiti sajam knjiga, ažurirati školsku mrežnu stranicu i držati paziti na razred odsutnog učitelja, jer nam se „lista zamjena” potpuno stanjila.

To je poučavanje. Vaši vam suradnici od srca žele pomoći, ali su potonuli u vlastite prioritete i papirologiju.

Baš kao i vi.

Želite tražiti sredstva za rad, ali ne želite ispasti pohlepni. Želite tražiti pomoć u pripremi nastave, ali ne želite izgledati preopterećeno. Poučavanje je neprekidan, dugačak proces razmišljanja svaki put kad poželite pokucati na vrata druge učionice ili poslati obavijest roditelju.

Ja sam stalno opterećena osoba. Kao mrav koji nosi teret tisuću puta teži od njega samoga dok se drugi redaju iza mene noseći svaki svoj teret. Katkad je težina poput torbe prepune ispravljenih domaćih zadaća, a katkad je skrivena u smiješku ili ironičnom komentaru.

Svakog se dana penjemo. Ako zastajkujem, oni iza mene posrću. Kad koračam polako, stavljam jednu nogu ispred druge, tad možemo istovariti komad po komad tereta na pravi način i u pravo vrijeme. Ali katkad nam sav teret ispadne kao kad skinemo knjigu s najdonje police i sve ostale popadaju, a polica se slomi. Cijeli sat provedemo sređujući nered.

U učiteljskom životu svakog dana jedna knjiga padne s police. Svakih pedeset minuta suočeni smo s trideset novih lica. Pedeset minuta premalo je kako biste ih naučili strukturi rečenice, izlaganju teza, stilu pisanja i izgradnji čvrstog stava i mišljenja.

Izvodim istu „predstavu” šest puta na dan. Za vrijeme stanke i planiranja lekcije ugasim svjetlo i položim glavu na ruke, oslanjajući se na stol kako bih se ponovno pribrala i sredila dojmove.

Prekida me poziv iz zvučnika. Zadnja tri zalogaja progutala sam bez žvakanja, jureći prema razredu. U hodu se pitam čiji je roditelj u pitanju, hoću li izgubiti posao, pitam se tko će pustiti moje učenike u razred nakon odmora, hoće li se djeca zadržati na hodniku, hoće li ometati učenike iz drugih razreda, hoće li se potući.

Alexova mama donijela je njegove radove kojima je nadoknadio tjedan dana zaostatka pa sam provela deset minuta razvrstavajući ih i pregledavajući, a preostalih četrdeset minuta poučavajući s osjećajem zaostatka na svojoj „pozornici”.

Posljednja predstava donosi pljesak, što mi daje dovoljno motivacije da se pripremim za sutradan. U 15.30 posežem ugasiti svjetlo i ugledam svoju šalicu za kavu, punu, na istome mjestu gdje sam je ostavila jutros prije nego što sam otključala učionicu.

• Kako je prošao dan?
• Jesi završio knjigu?
• Gdje ti je bilježnica?

Ovo sam ponovila deseti put danas. Ali prvi je put upućeno mom sinu. No, to je ono što činite kada poučavate. Vi dajete. Dajete i dajete. Na to ste se obvezali kad ste se odlučili postati učitelj. Znali ste u što se upuštate, zar ne?

Vikend imate slobodan, osim kad morate pisati pripremu za nastavu ili ispravljati radove. Radite u klimatiziranom prostoru, barem kad radi. Uspjeli ste. Katkad se zaista osjećate uspješno. To su trenutci za koje se morate uhvatiti. Ako je išta slično poučavanju, onda je to roditeljstvo. Danas imate 160 učenika koji trebaju naučiti razliku između glagola i imenice, razlučiti dobro od lošega. Ako imate nekoliko novih u „publici”, dajte sve od sebe. A i inače trebate dati sve od sebe. A i ono što se događa iza scene izaći će kad-tad na vidjelo.

Svim učiteljima koji se osjećaju podcijenjeno – zapamtite da na svakog učenika koji vam ulijeva kapi za oči u vašu Coca colu ide barem deset učenika koji zbog vas liježu s osmijehom na licu.

Na svakog roditelja koji vas je tužio na Facebooku, jer ste se usudili disciplinirati njegovo dijete, dolazi barem stotinu roditelja zahvalnih što preuzimate njihovu odgovornost izvan kuće. Ako je učionica pozornica na kojoj se osjećate kao svoj na svome, nastavite se pojavljivati na njoj.

Pojavite se zbog djece koja vas vole i zbog djece koja nikad nisu priznala da vas vole. Nastavite njegovati svoju ljubav prema predmetu. Ružne riječi i zgužvane zavjese ne mogu zaustaviti vašu predstavu.

..................

NAPOMENA

• SAD: Bored Teachers – mjesto za učitelje koji ovdje mogu pronaći humor u frustraciji, iscrpljenosti i kompleksnosti koja dolazi uz ovu profesiju.
• Izvor: boredteachers.com