U nedostatku pravih vrijednosti stvaraju se virtualne

…  objavila rad koji će možda promijeniti detekciju Alzheimerove bolesti. No u svom radu ta mlada znanstvenica, fizičarka posvećena je uočavanju i razumijevanju neuroloških bolesti i funkcioniranju mozga, na koji, osim genetskih predispozicija, utječu okolnosti, odnosno način života.

U vrijeme uvođenja tehnologija u svaki segment života u nekoliko navrata javno je upozorila i na sve negativne posljedice koje kod učenika može izazvati potpuna digitalizacija škola. Pitali smo je što misli o Školi za život, koja je od ove jeseni krenula u 74 osnovne i srednje škole.

■ Prema informacijama koje su puštene u medije, kao i dokumentima koji se mogu naći na stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja, a najviše prema reakcijama sudionika u obrazovnom procesu koji su uključeni u novi program, teško da se Škola za život može smatrati suštinskom reformom obrazovnog sustava, već prije uskom eksperimentalnom probom, koja se nažalost bez šire stručne rasprave, nedovoljno promišljena i pripremljena pustila u sustav.

✿ Mislite li i vi da je to, kako mnogi tvrde, nedorađeni projekt koji može biti štetan za učenike koji će njime biti obuhvaćeni?

■  Iz perspektive znanstvenika, ne mogu ovaj način provedbe ocijeniti lošim, jer jedini način za pouzdano testiranje hipoteze jest eksperiment, neovisno o prisutnosti dubinske teorijske ekspertize. Ono na čemu sada treba inzistirati jest objektivna i cjelovita evaluacija. Izbor odgovarajuće metodologije za prikupljanje i obradu rezultata vrjednovanja ovog eksperimenta od velike je važnosti, u protivnom će, bez kvalitetno prikupljenih rezultata i njihove argumentirane rasprave, biti velika šteta ne samo za učenike i sudionike u obrazovnom procesu, već i za sve porezne obveznike. Znači, nužno je da se provede kvantitativno vrjednovanje stečenog znanja tijekom provedbe programa, kao i testiranje stupnja koncentracije, sposobnosti pamćenja, kreativnosti, inovativnosti i kritičkog razmišljanja kod učenika obuhvaćenih eksperimentom u odnosu na učenike koji nisu, kako bi cijela zainteresirana javnost imala čvrste argumente na osnovu kojih će ocijeniti uspješnost i eventualni nastavak provođenja programa. Naše društvo mora spoznati da je i negativan rezultat vrijedan rezultat ako iz njega nešto naučimo.

✿ Nikad prije javnost nije bila takoreći bombardirana s toliko reklame o nekom projektu iz područja obrazovanja. Što se time željelo postići?

■ Na zidu moje radne sobe stoji zapisan jedan od mojih temeljnih vrijednosnih sudova: „... o čovjeku svjedoče djela, a ne tuđe ili vlastite riječi.” Tko nema dovoljno kvalitetnih djela da svjedoče o njegovoj vrijednosti, pokušat će drugim sredstvima stvoriti taj privid. Mediji su moćno sredstvo. Stajališta sam da je promoviranje rezultata rada, osobito u javnom sektoru, od ključne važnosti budući da nas velik dio poreznih obveznika smatra uhljebima i parazitima. S druge strane, intenzivna promidžba programa koji nije ni započeo implicira snažnu političku ambiciju koja leži u motivaciji njegova provođenja.

✿ Može li reklamnim porukama javnost uvjeriti u kvalitetu nečega što je, ipak, prema mišljenju dijela stručnjaka, vrlo upitno?

■ Nažalost može, i ta pojava je refleksija opće kognitivne dekadencije koja je posljednjih godina uzela maha, ne samo u našem društvu. U nedostatku pravih vrijednosti, stvaraju se virtualne, i njihovom intenzivnom promidžbom putem medija i društvenih mreža mijenjaju se vrijednosni stavovi i ponašanje dijela javnosti bez razvijenoga kritičkog načina promišljanja. Svjedoci smo posljedica opće globalizacije koja je putem medija korijenski promijenila etičke, vjerske, kulturne, ideološke i nacionalne stavove kao i ponašanja pojedinaca širom svijeta s ciljem njihova ujednačenja i standardizacije. Svi znamo da smanjenje bioraznolikosti unutar vrste vodi do nestabilnosti i urušavanja ekosustava. Ako uzmemo u obzir da su moderna biološka istraživanja iznjedrila postojanje i važnost socijalnog i bihevioralnog transfera epigenetskih utjecaja kod čovjeka, smanjenje socijalne i društvene raznolikosti neminovno implicira dekadenciju vrste. A kako smo se uopće poskliznuli na ideji opće globalizacije? Jednostavno, moderni obrazovni sustavi, prije svega razvijeni i primijenjeni na zapadu, pod krinkom slobode izbora, potpuno su iz obrazovnog procesa istisnuli razvoj kognitivnih alata koji su nužni za logično zaključivanje i kritičko razmišljanje. S druge je strane tehnološki razvoj, među ostalim, doveo do dislokacije memorije čovjeka, a takozvana umjetna inteligencija upravo nam dislocira intelekt. Progresija kognitivne dekadencije kod ljudi je pozitivno korelirana s povećanjem tržišta roba i usluga virtualne vrijednosti te rastom moći globalnih korporacija.

Djeca su osobito susceptibilna na djelovanje LCD ekrana, u vrlo kratkom periodu postaju digitalni ovisnici sa svim emocionalnim i psihološkim posljedicama ovisnosti, a istraživanja su pokazala znatno usporavanje razvoja frontalnog dijela moždane kore, u ponekim slučajevima i potpuni prestanak. Djeca zaostaju u razvoju psihomotoričkih vještina, a zbog smanjene socijalne interakcije zaostaju u emocionalnom i psihološkom razvoju. Kognitivni razvoj im je usporen, sposobnost pamćenja i koncentracije smanjena, što izravno utječe na učenje, rasuđivanje i razvoj novih vještina.

……………..  o O o  ……………..

✿ Treba li našem obrazovanju reforma i kakva?

■ Treba, ali ne u smjeru koji nam se globalizacijski nameće i u koji ionako nesvjesno klizimo. Prije svega treba vratiti dignitet i poštovanje svim sudionicima u obrazovnom sustavu, od odgojiteljica u vrtiću do sveučilišnih profesora. Usporedno treba početi samostalno osmišljavati originalnu, hrvatsku strategiju reforme koja će biti prilagođena našem društvenom okruženju, mentalitetu i potrebama, s jasno određenim ciljevima i sustavno razrađenim načinima njihove provedbe. Iznimno je važno iz obrazovnog procesa doista ukloniti ili svesti na najmanju mjeru sve administrativne poslove koji ometaju i ne ostavljaju dovoljno vremena odgojno-obrazovnim djelatnicima da kvalitetno osmisle i ostvare nastavni plan.

Nažalost, svi do sada predloženi modeli deklarativno su imali za cilj isto, no već sam njihov način predlaganja putem dokumenata opsega biblije, preslikavanje stranih, mahom modernih anglo-saksonskih strategija obrazovanja te povećanih administrativnih opterećenja nastavnika od kojih se uz detaljnu formulaciju nastavnih sadržaja i nastavnog plana zahtijeva ne samo kompleksna raščlamba ishoda učenja već i unaprijed točan vremenski plan provedbe vrjednovanja stečenih znanja i vještina, svjedoče suprotno. Ne samo da se smanjuje autonomija nastavnika, nego i njihova kreativnost i inovativnost u izlaganju sadržaja i vrjednovanju stečenih kompetencija kod učenika, a što neizbježno vodi do pada motivacije svih sudionika u procesu.

Smjer odgoja i obrazovanja u kojoj se povećava i produljuje mahnita kontrola nad cjelokupnim razvojem djeteta te ga se čini sve ovisnijim o roditeljima, odgojno-obrazovnom sustavu i tehnologiji, izrodit će generaciju ljudi bez samopouzdanja, bez sposobnosti samostalnog donošenja odluka i neovisnog funkcioniranja u životu. Sveučilišni profesori, nakon uvođenja Bolonjskog modela, tome fenomenu mogu sigurno posvjedočiti. Zato je iznimno važno da ne pristupimo pasivno iščitavanju strategija, već da kritički ocijenimo podržava li sadržaj dokumenta deklarativno navedene ciljeve i zadaće.

✿ Je li bolje u promjene ulaziti postupno ili naglo i kakve mogu biti posljedice naglog uvođenja temeljitih promjena?

■ Prije ikakve reforme obrazovnog sustava, treba poraditi na smislenom unaprjeđenju didaktičko-metodičkih sustava nastave te na kvantiteti i kvaliteti znanja budućih učitelja, nastavnika i profesora, a taj proces mora početi na sveučilištima, a ne u osnovnim i srednjim školama.

✿ Koliko mediji pridonose slici stanja u školstvu?

■ Opći je dojam da mediji imaju tendenciju isticanja negativnih karakteristika svih segmenata našeg društva, ne samo školstva, ignorirajući sve ono što je originalno, dobro i zdravo. Nažalost, posljedica je takvoga automatskog iznošenja negativnih stavova i ocjena bez dubljega vlastitog promišljanja opći gubitak samopoštovanja koji svakim danom sve više dolazi do izražaja u našem društvu.

✿ Na kraju prošle školske godine mnogi su roditelji svojoj djeci za odličan uspjeh ili neki drugi dobar rezultat darivali pametne telefone, laptope, tablete, raznorazne kompjutorske igrice. Koliko su to dobri pokloni?

■ Izbor navedenih vrsta poklona zapravo psihološki razotkriva prirodu onoga koji daruje. Ne razmišlja se o dobrobiti djeteta, već o vlastitoj komociji i/ili potrebi kontrole. Vjerujem da ne postoji roditelj koji nije primijetio promjene u djetetovu ponašanju i koncentraciji nakon izlaganja bilo kojem od spomenutih ekrana, neovisno o sadržaju koji nudi. Naravno da se djeca moraju upoznati s modernom tehnologijom, no nemojmo se zavaravati, oni su rođeni s njom i ona je za njih zapravo jedina sadašnjost i automatski je usvajaju, što su roditelji sigurno uočili. Ono što je ključno u pristupu, kao i u svemu u životu, jest prava mjera i pravo vrijeme. Pa ne dopuštamo dvogodišnjaku da sjedne za volan automobila, ili u ovom slučaju bolje reći mlaznog aviona, ili da pije alkohol i drogira se.

Prije ikakve reforme obrazovnog sustava, treba poraditi na smislenom unaprjeđenju didaktičko-metodičkih sustava nastave te na kvantiteti i kvaliteti znanja budućih učitelja, nastavnika i profesora, a taj proces mora početi na sveučilištima, a ne u osnovnim i srednjim školama.

……………..  o O o  ……………..

✿ Pojedina inozemna istraživanja upozoravaju na pogubne posljedice pretjeranog korištenja digitalne tehnologije. Koje su posljedice najteže?

■ Nova neurofiziološka i neuropsihološka istraživanja svjedoče o nizu negativnih posljedica izazvanih čak i pasivnim izlaganjem digitalnoj tehnologiji, osobito modernim LED-LCD ekranima. Istaknula bih najznačajnije: neuropsihološka ovisnost, rapidno smanjenje sposobnosti koncentracije i gubitak pamćenja. Studije provedene u mnogoljudnim zemljama poput Kine i Koreje s velikim brojem ispitanika, potvrđuju rezultate prethodnih studija provedenih u SAD-u i Europi: višesatno izlaganje modernim ekranima izaziva promjene u mozgu karakteristične za ovisnike o kemijskim supstancama.

Mnogobrojne kliničke studije svjedoče o neurofiziološkim simptomima ovisničkih kriza kod djece i odraslih, povećanje depresije, anksioznosti i agresije kod izlaganja LCD ekranima neovisno o sadržaju pregledavanja ili igranju igrica. Doktor Peter Whybrow, direktor Semel Instituta za neuroznanost na UCLA-u, na temelju rezultata znanstvenih istraživanja, uveo je pojam digitalni heroin za djelovanje ekrana temeljenih na modernim tehnologijama. Nekoliko je godina kasnije dr. Nicholas Kardaras, profesor na Stony Brook Medicinskom fakultetu te jedan od najistaknutijih kliničkih stručnjaka za liječenje ovisnosti djece i odraslih u SAD-u, svojim svjedočenjima o teškim terapijama s digitalnim ovisnicima pojmove digitalni heroin i digitalni ovisnici uveo i u kliničku praksu.

Pojam digital distracted parent, sindroma roditelja kao uzroka ozljeda, zanemarivanja i smrti djece, odnedavno je uveden i u službenu praksu u SAD-u. Prema svjedočenju dr. Nicholasa Kardarasa, liječenje djece i odraslih od digitalne ovisnosti mnogo je teže od liječenja ovisnosti o heroinu, budući da smo na svakom koraku izloženi digitalnim ekranima, što automatski izaziva recidiv kod ovisnika.

✿ Ima li sličnih istraživanja u Hrvatskoj? Kakvi su rezultati, odnosno što se utvrdilo?

■ Zanimljiva je poveznica naših neurofizioloških istraživanja kojima smo prvi u svijetu pokazali da najranije funkcionalne promjene u moždanoj kori čovjeka vezane uz demenciju Alzheimerova tipa nastaju u medijalnom dijelu čeonog režnja i najnovijih studija utjecaja digitalnih ekrana u kojima su u istom području mozga detektirana oštećenja. Ovi znanstveni rezultati izravno povezuju demenciju i posljedice izlaganje modernim LCD monitorima.

Nadalje, rezultati neuropsiholoških studija svjedoče o znatnom padu koncentracije i sposobnosti kratkoročnog pamćenja kao posljedice izlaganja digitalnim tehnologijama. Ugledni njemački neuroznanstvenik dr. Manfred Spitzer uveo je pojam digitalna demencija za opis neuropsiholoških posljedica interakcije čovjeka s modernim tehnologijama o čemu svatko od nas može i sam posvjedočiti. Osobito je zabrinjavajuć utjecaj modernih tehnologija na sposobnost fokusiranja pažnje odnosno koncentracije koja nije preduvjet samo za učinkovito pamćenje i prisjećanje već i za rješavanje bilo kojeg problema te razvoj kritičkog razmišljanja.

Definitivno, i neurofiziološka i neuropsihološka istraživanja potvrđuju da je galopirajuća kognitivna dekadencija pozitivno korelirana s porastom korištenja modernih tehnologija.

✿ Kako pretjerani boravak pred ekranima raznoraznih uređaja utječe na mozak djeteta, njegove socijalne vještine i emocionalna stanja?

■ Djeca su osobito susceptibilna na djelovanje LCD ekrana, u vrlo kratkom periodu postaju digitalni ovisnici sa svim emocionalnim i psihološkim posljedicama ovisnosti, a istraživanja su pokazala znatno usporavanje razvoja frontalnog dijela moždane kore, u ponekim slučajevima i potpuni prestanak. Djeca zaostaju u razvoju psihomotoričkih vještina, a zbog smanjene socijalne interakcije zaostaju u emocionalnom i psihološkom razvoju. Kognitivni razvoj im je usporen, sposobnost pamćenja i koncentracije smanjena, što izravno utječe na učenje, rasuđivanje i razvoj novih vještina. Te negativne promjene rezultiraju usporenim odrastanjem, smanjenom sposobnosti autonomnog i samostalnog odlučivanja te suočavanja s normalnim životnim situacijama.

Nova neurofiziološka i neuropsihološka istraživanja svjedoče o nizu negativnih posljedica izazvanih čak i pasivnim izlaganjem digitalnoj tehnologiji, osobito modernim LED-LCD ekranima. Istaknula bih najznačajnije: neuropsihološka ovisnost, rapidno smanjenje sposobnosti koncentracije i gubitak pamćenja. Studije provedene u mnogoljudnim zemljama poput Kine i Koreje s velikim brojem ispitanika, potvrđuju rezultate prethodnih studija provedenih u SAD-u i Europi: višesatno izlaganje modernim ekranima izaziva promjene u mozgu karakteristične za ovisnike o kemijskim supstancama.

……………..  o O o  ……………..

✿ Zašto roditelji toga nisu svjesni? Tko bi ih na to trebao upozoriti?

■ Ne bih rekla da odgovoran roditelji samostalno nije primijetio negativne promjene u ponašanju i funkcioniranju djeteta pretjerano izloženog modernim ekranima. No, ako je roditelj i sam postao ovisnik o digitalnoj tehnologiji, što je čest slučaj, teško da će primijetiti ikakve promjene u okolini pa i kod vlastitog djeteta, a kao pravi ovisnik sva će upozorenja negirati te tražiti svekolika opravdanja za svoja i djetetova ovisnička ponašanja, najčešće ono o nazadnosti i nerazumijevanju modernih tehnologija onoga koji ga upozorava. Sjetimo se, prije svega stotinu godina heroin je bio propisivan za običnu glavobolju ili se radioaktivnim supstancama pralo zube.

✿ Na koliko bi trebalo ograničiti vrijeme provedeno na mobitelu, laptopu, tabletu ili pred televizorom recimo djetetu od sedam, osam godina, onome od 10 do 12 i odraslijem?

■ Ono što bi nas sve trebalo izrazito zabrinuti jesu rezultati nedavne studije znanstvenika sa sveučilišta Indiana u SAD-u, provedene na tinejdžerima koji nisu bili znatnije izloženi digitalnoj tehnologiji, a koja je pokazala da samo jedno cjelonoćno igranje igrica na LCD ekranu izaziva mjerljive lezije u čeonom dijelu mozga. Preporuka bi bila da se djeci do barem 12 godina ne omogućava korištenje mobitela, a izlaganje LCD ekranima ograniči na najviše dva sata dnevno, dok djeci mlađoj od šest godina potpuno zabrani, zbog mogućnosti potpunog zastoja razvoja frontalnog režnja. Svako izlaganje ekranima dulje od četiri sata izazvat će ireverzibilna oštećenja frontalnog režnja, na što su osobito osjetljivi djeca i mladi tijekom razvoja i sazrijevanja prefrontalnih dijelova moždane kore, dakle sve do 25 – 27 godina života. Najveća oštećenja nastaju u dijelu korteksa koji je zadužen za gating, odnosno razlikovanje novih, važnih od starih, već obrađenih informacija, sposobnost kontrole ponašanja, inhibicija te samim time za sposobnost koncentracije, strukturiranog i kritičkog razmišljanja i razumnog donošenja odluka.

✿ Što mislite o najavljenoj digitalizaciji škola? Treba li nam potpuna digitalizacija?

■ Ako je cilj kurikularne reforme razviti temeljne kompetencije za cjeloživotno učenje koje zahtijevaju razvoj kognitivnih i psihomotoričkih sposobnosti, sposobnosti fokusiranja pažnje te kratkoročnog i dugoročnog pamćenja kako bi se omogućilo svladavanje primjerenih znanja i vještina, a uvode se digitalna didaktičko-metodička sredstva za koje je znanstveno dokazano da su izravna kontraindikacija za baš svaku od navedenih sposobnosti, neminovno nam se nameće pitanje znanstvene i stručne kvalifikacije autora predloženog programa. Slikovito, to vam je kao da za cilj strategije postavite razvoj nacije vrhunskih atletičara, a kao sredstvo uvedete kolica u kojima ćete djecu voziti do tridesete. I onda se čudite rezultatu.

✿ Mnogi ističu da nisu protiv korištenja informatičkih tehnologija, koje su danas nužne, ali se protive potpunoj digitalizaciji, navodeći da će ona imati negativne posljedice na učenike. Što vi mislite o tome? Jesu li u pravu?

■ Ne znam jesu li u pravu, ali i ja se protivim digitalizaciji obrazovnog sustava zbog svih već navedenih znanstvenih i stručnih argumenata. Ponavljam, potrebno je pratiti i prilagoditi se općoj informatizaciji i modernim tehnologijama, ali s uključenim razumom i mjerom. Ne treba slijepo pratiti svjetske trendove već pričekati provođenje znanstvenih i stručnih istraživanja te na temelju njihovih rezultata donijeti odluke, osobito ako se na njima lomi budućnost naše djece.

✿ Kakva su iskustva u svijetu s potpuno digitaliziranim školama? Vidimo da Njemačka od toga odustaje, a da Francuska iz škola izbacuje mobitele. Zašto mi srljamo tamo odakle razvijeni bježe i kakve posljedice možemo imati?

■ Trebala bi biti znakovita činjenica da osobe koje su izravno uključene u razvoj digitalne tehnologije i informatičkih sustava izoliraju vlastitu djecu od minimalnog izlaganja istima. Osobno sam upoznata sa svjedočenjima profesora prirodoslovnih predmeta u posebnim privatnim školama koje pohađaju takva djeca, mahom Silicijska dolina, a koje u učionicama ne posjeduju ni monitore s katodnim ekranima. Sredstva poučavanja i metode gotovo su identične austrougarskom modelu s početka prošlog stoljeća i nemaju mnogo dodirnih točaka s modernim i naprednim didaktičko-metodičkim izbornim modelima koji se danas široko primjenjuju. Ako uzmemo u obzir da su se posljednji važni znanstveni iskoraci i temeljne promjene paradigmi odvile upravo u vrijeme tog arhaičnog i nazadnog obrazovnog sustava, postoji mogućnost da će djeca obrazovana u skladu s njime imati komparativnu prednost u odnosu na ostale vršnjake diljem svijeta. Čini se da to nije puka statistička mogućnost, jer su i neke od najvećih europskih nacija uočile sustavne negativne promjene kod djece nakon preranog uvođenja široko propagiranih digitalnih tehnologija u sustav obrazovanja te su od njih odustala, pa čak i ograničila privatnu uporabu istih u obrazovnim institucijama, kao primjerice u Francuskoj. [ IZ DRUGIH MEDIJA | ŠKOLSKE NOVINE | Razgovarala Irena KUSTURA ]