KRENI USUSRET ONOMU ŠTO ŽELIŠ DA TI SE DOGODI.
Najopasnije mjesto na svijetu
Rutine su korisne navike. Pomažu nam da izbjegnemo gubljenje vremena i živaca na rješavanje problema koji se svakodnevno ponavljaju – isti problem uvijek rješavamo na isti način.
Ali rutine su i iznimno štetne navike ako nam u njih klizne cijeli život pa nam svaki dan postane isti kao prethodni i ujutro se budimo umorni.
Najbolji znak da smo upali u životnu rutinu je kad se počnemo sažaljevati: čini nam se da su svi sretniji od nas, da se uistinu zanimljive stvari događaju samo drugima, nikad nama... Upasti u životnu rutinu je kao upasti u duboku jamu: misliš da se iz nje ne možeš izići pa je kreneš proširivati i činiti udobnijom. Okružiš se poznatim i sigurnim, bježiš od razmišljanja o tome da izvan tvoje jame postoji neki drugi svijet. Bojiš se bilo što promijeniti da ne ostaneš i bez toga utočišta u koje si se zatvorila.
Zona udobnosti nije mjesto, nego stanje duše upravljano našim strahovima i izgovorima, a pomalo potpomognuto i našom lijenošću. Ona me priječi da ustanem prije zore i doživim čaroliju izlaska sunca. Zbog nje se divim skupim i egzotičnim orhidejama koje mogu kupiti u cvjećarnici, a istovremeno sam slijepa za ljepotu cvijeta tikvice, zbog nje je za mene tikvica samo – povrće.
Naša zona udobnosti je najopasnije mjesto na svijetu. Istina je da smo u njoj zaštićeni, ali je isto tako istina da smo u njoj kao u luci: nema opasnosti, ali nema ni avanture, nema adrenalina... Luke su sigurna mjesta za brodove, ali smisao brodova nije da stoje usidreni u lukama, nego da plove...
Francuski pisac Marcel Proust bio je napoznatiji svjetski zarobljenik zone udobnosti. Najveći je dio života proveo dobrovoljno zatočen u svojoj zamračenoj i zvučno izoliranoj sobi pletući svijet svojih romana od komadića sličica, mirisa, zvukova i asocijacija sačuvanih u sjećanjima. Istovremeno se, cijelim svojim djelom, rugao zarobljenicima zone sigurnosti. Sam iz nje nije mogao ili nije želio izići, ali je pronašao genijalno rješenje: ostao je u njoj, ali je iz nje neprestano virio. Za prava putovanja, pisao je, ne trebaju nam novi obzori, potrebno je samo gledati novim očima.
Avantura počinje izvan granica zone udobnosti. Život je predragocjen da bismo ga proveli čekajući da nam se dogodi nešto lijepo. Za avanutu se trebamo sami pobrinuti, krenuti joj ususret: ustani prije zore i pod bosim stopalima osjeti rosu; spavaj u ležaljci razapetoj između dva drveta; prošetaj nekom šumom i – diši; idi na noćno plivanje; zaljubi se; posadi neku biljku; pomiriši cvijet... Učini bilo što od čega će ti srce će ti (kako je govorio Tadija) od radosti glasno kucati kao zlatan sat:
Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Iznenada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.
Piše: Dinka JURIČIĆ