Samo petnaest minuta dnevno!

Šeherezadin postupak, star gotovo dvije tisuće godina, danas bi se mogao pokazati živim i atraktivnim, a što je najzanimljivije lako primjenjivim i provedivim: učenici čitaju tekst u školi svaki dan po petnaest minuta.

KOJE TEKSTOVE ČITATI

Opravdana je briga nastavnika kada je riječ o čitanju. Naši učenici sve manje čitaju. Naročito su na udaru kanonska djela. Nastavna je praksa pokazala sljedeće. Kada je tekst pretežak, učenici odustaju, a nastavnik često završi „čitanje” teksta i zaokruži rad na djelu tako da učenicima održi predavanje ili upriliči cjelokupnu raspravu u razredu. Učenici prođu kroz djelo ne pročitavši ga.

Učenici tada uče tuđe interpretacije, a kako djelo nije proživljeno vrlo brzo pada u zaborav. Slobodno se može reći da nitko tu ne dobiva.

Što učiniti? Nažalost, nema brzoga rješenja. Problem je složen i zahtijeva širu stručnu akciju, a ne prepuštanje problema pojedincima. Očito treba stvar staviti na početak.

Prvo bismo se trebali zapitati koje bismo tekstove trebali birati. Izlaz bi mogao biti u pristupačnu tekstu.

Nije potrebno posebno naglašavati kako učenici koji puno čitaju tijekom osnovne i srednje škole imaju bolji uspjeh na fakultetu. Učenici trebaju čitati.

Istraživanja su pokazala da je čitanje izravno povezano s rastom vokabulara. Primjerice, u članku Response: Literature Can Be a ʼGateway for Understanding Everythingʼ(objavljen na portalu http://blogs.edweek.org) tvrdi se da deset minuta čitanja dnevno tijekom jedne godine podiže razinu vokabulara u tinejdžera za 217 posto. Dakle, prijedlog je da se u nastavu dnevno uvede deset do petnaest minuta samostalnoga čitanja, jer će se učenikov vokabular višestruko povećati. Zašto se ne bismo ponijeli kao Šeherezada, samo što bismo učenike doveli u situaciju da sami čitaju u školi?

Za podizanje čitalačke pismenosti potrebna je cijela lepeza ili kombinacija strategija. Važno bi bilo vratiti vjeru u učenike i osvijestiti uvjerenje u njihovu snagu i mogućnosti.  Trebali bismo znati da u njima čuči ta snaga koju bi valjalo pokrenuti i iskoristiti.

PRIJEDLOG STRATEGIJA

Vodeći se primjerima iz navedenoga članka navest ću neke strategije, koje sigurno već postoje u našim školama, s idejom da bi bilo korisno predstaviti ih na jednom mjestu:

1. PODIZANJE INTELEKTUALNE RADOZNALOSTI I ZNATIŽELJE. Odabrala sam roman Ženi kojoj sam čitao Bernharda Schlinka. Vrlo lako možemo dati isječke iz filma, ponuditi priču, izdvojiti ulomak iz romana, pridodati povijesni izvor o progonu Židova, dodati još filozofski članak u kojem se istražuje čovjekova sposobnost da čini zlo i zatražimo da učenici istraže ljudsko stanje. Svakog tinejdžera koji se želi definirati privući će ponuđeni sadržaj. Roman obiluje teškim pitanjima, a tim pristupom povećava se stopa samostalnoga čitanja.

2. POVEZIVANJE TEKSTOVA. TEKSTOVI koji su osjetljivi i složeni ne bi smjeli biti prepušteni samostalnom čitanju bez podrške nastavnika. U navedenom romanu mogu se izdvojiti izrazito osjetljivi dijelovi, nazvat ću ih sivim područjima, gdje se možemo posvetiti radu višega reda. Vrlo je zanimljiva i prihvatljiva predložena kombinacija strategija iz članka. To su: čitanje složenih ulomaka naglas, diskusija o interpretativnim dijelovima koje su učenici vodili, sokratski dijalog (višesmjeran oblik komunikacije, problematizacija i aktualizacija), uvođenje dopunskih tekstova. Vrijednost strategije povezivanja tekstova je da ispred učenika stoje dva teksta, jedan do drugoga. Učenici vide što o toj temi misle filozofi, povjesničari, psiholozi ili sociolozi. Tako postavljena metoda učvršćuje temu jer su o njoj pisali i drugi autoriteti iz različitih područja pojačavajući i uvjeravajući učenike o važnosti teme o kojoj se govori.

3. UČENICI BIRAJU PITANJA. Rezultati ankete koju redovno provodim niz godina, preciznije, rezultat odgovora na pitanje: „Učenje hrvatskoga jezika putem redovite nastave omogućuje mi praktičnu primjenu u svakodnevnom životu” svake godine pokazuje sve lošije rezultate. Raste broj učenika koji ne vide vezu sadržaja kojima ih poučavamo sa svijetom u kojem žive. Poručuju nam da ne vide smisao čitanja, ne razumiju kako im može pomoći to što pred njih stavljamo. Ovdje sve dosadašnje strategije padaju u vodu. Možda bi samo jedna promjena pristupa pripomogla rješavanju problema. Možemo ponuditi učenicima da na kraju godine biraju pitanjima koja su im zanimljiva. Lako se isplanira i pronađe literatura koja se bavi izabranim temama.

TEME ZA RASPRAVU

Ponudila bih primjer odabranih pitanja za jednu školsku godinu iz navedenoga članka:

• Kako utjecati na mjesto gdje živim?
• Kako živjeti?
• Osvetiti se ili oprostiti?
• Može li se kupiti svoj put do sreće?
• Je li rod važan?

Pomoć se može zatražiti i od knjižnica koje bi se rado uključile i napravile popis literature koja bi se učenicima nudila kod posuđivanja knjiga na dogovorene teme. Zar to ne bi bio pomak – pozvati izvanškolske knjižničare da sudjeluju na jednom od aktiva nastavnika hrvatskoga jezika kada se dogovara o temama? Autori članka tvrde, na temelju vlastitoga iskustva, da čitanje značajno podiže uspjeh učenika.

Možemo misliti što hoćemo, možemo tvrditi da su važni neknjiževni tekstovi, što je isto točno i ne bismo ni njih trebali zaobilaziti, ali morat ćemo na kraju priznati da književni tekstovi ne bi smjeli biti svrgnuti sa svog mjesta jer su jedini koji čovjeka dovodi u mentalni „viši red”. Da to nije tako, knjige bi prestale postojati. I kada bi se nastavnik hrvatskoga jezika postavio kao Šeherezada i još k tome pripomogao ostalim strateškim postupcima, vrlo brzo bismo vidjeli pomake. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Višnja JUKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika | Ženska opća gimnazija s. milosrdnica Zagreb ]